“I tako, došlo meni u Zagrebu da napravim onaj pravi pekmez koji mi je baka pravila, tamo u Varešu. Rodbina s očeve strane jeste iz Hercegovine, ali ja sam čini se, nekako više povukla na majčinu rodbinu”, govori Ornela, dok sjedimo na Jahorini, okruženi zimskom bjelinom. Taj miris, i cijeli taj proces me vrati u djetinjstvo, znaš kako je to, sad imamo stotine tih slatkih proizvoda, ali ono što ti je prvo bilo najslađe, to cijeli život pamtiš. I na kraju, hoćeš to sebi i da napraviš. I, uzela ja oglasnik, vidim negdje bosanski broj, oko Banje Luke, čovjek napisao – prodajem šljivu. Nazovem, mislim nije mu daleko, dogovorimo se oko cijene, nisam je ni gledala, a mislim da nije bilo nešto ni ni skupo, i sklopimo posao. Nije mu ni bilo daleko, Banja Luka je tu, blizu Zagreba i on dolazi u ugovoreno vrijeme. Izlazi čovjek iz auta, vadi one gajbice, uredno došao, ja uredno platila, zadovoljno gledam one plodove i kažem:
“Biće od ovoga odličan pekmez!”
Kaže on:
“Šta?”
“Pa pekmez”, velim ja sva sretna što imam i bosanski plod i bosanski know how, I što konačno s kuhačom mogu putovati u djetinjstvo.
On razočarano, na ivici gađenja kaže: “Šta? Za pekmez!?”
“Pa ja, nije za rakiju.”
“Sjeo je u auto, ne znam ni da li se uopće i pozdravio. Sljedeće godine, kad sam zvala niko se nije javio s tog broja.”
“Pa ja razočarao se.”
“Eto. I ja onda više nisam ni pravila. Vidim, ne ide.”
Takav je, uglavnom, svijet iz Bosne. Pogotovo kad ode negdje drugdje. Ako vidi da nešto što je povezano s domovinom ne ide glatko, to će biti samo još jedan zavežljaj uspomena koji će se ostaviti po strani. Pogotovo ako su te uspomene vezane sa blagim mjestima djetinjstva, kakva su ona po središnjoj Bosni, oko Kraljeve Sutjeske. A malo je na ovome svijetu stvari koje su tako i toliko bosanske kao što je to šljiva. Koštunjavo voće koje je stoljećima, što se kaže, i hrana i brana, i ukras kad s proljeća behar zabijeli brijegove u samo nekoliko sati, i u kasno ljeto i s rane jeseni, kad se zelena brda stanu plaviti od uroda.
Neke od najljepših redaka naši su pisci posvetili upravo – šljivi. Neki dan sam, prolazeći pored harema Alipašine džamije vidio mezar Dževada Karahasana i sjetio se njegovog uvoda iz romana Noćno vijeće. “Svijet je kao šljiva”, govori na početku jedan od glavnih junaka knjige, govoreći o budućnosti kao o “zreloj, obloj i punoj šljivi.” Očekivana bolja budućnost u toj knjizi će se u toj knjizi prometnuti u zločin, i metafora će se jednostavno osušiti, nikad ne postavši ostvarenom. Budućnost nikada nije bolja, a sadašnjost se, barem u Bosni, lakše podnosi s destilatom šljive. Kakve je samo redove o rakiji ispisao Ivan Lovrenović, koji se sjećao kako je s djedom u Varcar Vakufu, kako se nekada zvao Mrkonjić Grad, pekao i gradirao proizvod od kojeg se, pomalo, i živjelo. Što bi rekao jedan legendarni pripadnik derviškog reda, uvjereni praktični vjernik:
“Sine, Bosne ni bez rakije, ni bez onih što pričaju protiv rakije.”
I sve to, vodi u jednu legendarnu anegdotu u kojoj dvojica prijatelja, pritisnuti činjenicom da valja nabaviti šljivu koju je napala teška bolest šarka, od koje, barem tako kaže Wikipedija, u ovom trenutku u Evropi boluje oko sto miliona stabala, a valja, kao I svake godine ispeći rakiju. Jer, što se kaže, bolje da propadne selo nego običaji. Teška bolest koja uništi šljivu čiji plodovi ne budu sočni, nego suhi i naborani, već je nekoliko godina uzimala danak, pa se valjalo dovijati. Peklo se od jabuke, od kruške, čak i od trešanja – ali šljive, nema pa nema. I pročuje se tako da je gore u kraju gdje se peče ta legendarna rakija, rodila kod jednog hadžije. Kao u bajci, ni kod kog nema šljive ni za lijeka, ali kod njega se grane povijaju od uroda. A ta rakija na Boračkom, što jeste – jeste, bila je i fala bogu još je prvorazredni socijalni događaj. O njoj su se pričale i još pričaju sve mitskije priče kako vrijeme prolazi, pisali su se kolumne, pravile televizijske emisije… I vjerujte, većina tih priča su istinite, i duhovite, jer skupljalo se tu raznoga svijeta, većinom što bi se reklo, poznatih i viđenijih ljudi, koje, eto veže ljubav prema druženju i akšamluku. Našlo se tu i onih koji su se pozabavili tajnama proizvodnje, izučavala se poljoprivredna literatura, na kraju se došlo i do nekih nagrada na sajmovima, ali tada – nema se od čega praviti.
I valja pred hadžiju, tražiti da se kupi šljiva, pa kud puko da puklo. Šaki i Buco, dvojica što se kaže najizrazitijih predstavnika, sjeli su u Šakijevog, crvenog Renaulta Scenic i otišli na pregovore. S kojih su se vijesti čekale k'o sa Prudskog sporazuma. Ulaze oni kod hadžije, on ih dočekuje, valja i njemu prodati urod, a nije baš najsretniji što će njegovo blago otići u šejtansku rađu. A opet, valja i živjeti. Ova naša dvojica, skromni, ponizni, namazani, što bi se reklo i polako dogovaraju: te koliko ima šljive, te koliko je šarka uništila, te kakve je kvalitete. Sve k’o oko kazana, oprezno i s takatom.
I u jednom trenutku, gleda onaj hadžija one svoje šljive, malo i sa sjetom i kaže:
“Dobra je ovo šljiva, neki dan su mi dolazili da kupe za bestilj. I fale…”
I njih dvojica, k’o malo gledaju ispred sebe, pa jedan od njih, ne znam više ni ko, procijedi:
“Pa, eto, i mi ćemo bestilj…”
Hadžija pogleda ustranu, a lice se pretvori u rezolutnu zapovijed:
“Meni taj bestilj ne nosite!”
Njih dvojica, vidjevši da je sve jasno, sjedoše u auto i polako se otpraviše natrag. Obavljena posla.
Kad je Renault 1996. godine lansirao Mégane Scénic, novembru 1996. sa željom da napravi višenamjensko vozilo, manje veličine i niže cijene od vozila poput Renaultovog Espacea, vjerovatno niko nije mogao sanjati za kakve će namjene služiti. Tvornici je bilo važno da “doda naglasak nazivu serijskog modela (Mégane Scénic), kako bi potvrdio svoj evropski identitet. I to u kontekstu konkurencije novijih proizvođača automobila koji dolaze iz Japana. Što bi se reklo, Japan ima trešnju, a mi – šljivu. I Japan nam je na trećem mjestu. Na kraju, Scenic se proizvodio u hiljadama primjeraka i postao hit.
Kad bi bilo neke poetske pravde, jedan bi model trebalo ofarbati u boju šljive. Ili, barem, bestilja.
I ostaviti ga kao hommage i svjedočanstvo.
U vremenu u kojem bilo kakvo pamćenje sve manje nečemu služi.
Povezane novosti
Hampa oko Trumpa
Otkako je preuzeo vlast, novi američki predsjednik iz dana u dan šokira javnost. Osim što se skoro cijeli svijet ibreti njegovim potezima, zeleni aktivisti i ekološki orijentisan nevladin sektor bukvalno nijemo gleda, reakcija skoro i da nema.
Žongleri na zebri
Na ulicama glavnog grada, posebno na semaforima, vozači nerijetko ometaju prosjaci, ljudi koji nude ''usluge'' pranja šoferšajbe, ''prodavača'' maramica, košpica, pa, evo, počela je i sezona žonglera.
Mini Cooper: Heroj ulice
U priči o herojima ulice, naš Amer Obradović nas vodi na stadion Delle Alpi, torinske ulice gdje vladaju Michael Caine i Mini Cooperi te u Skenderiju gdje Prljavo kazalište pjeva o Mirzi Delibašiću.
