Život su penali

Kaltz. Manfred Kaltz. Bio je desni bek njemačke reprezentacije i nogometnog kluba HSV u njegovo zlatno doba. Profesionalno je igrao ukupno 20 sezona, osvojio je s reprezentacijom Evropsko prvenstvo, s klubom Kup šampiona Evrope (današnju Ligu prvaka), tri puta Bundesligu, dva puta njemački Kup, i jedan Kup pobjednika kupova, za koji se može reći da je ekvivalent današnje Lige Evrope. I danas drži rekord u broju golova sa bijele tačke. Pucao je šezdeset puta u karijeri, i pogodio pedeset i tri. Za reprezentaciju nikada nije izveo nijedan penal.

“Sav moj život staje između penala protiv Argentine u Firenzi i penala protiv Italije u Zenici.” Tu rečenicu sam odmah odlučio ukrasti. Bez obzira na posljedice: na to što je u svršenom obliku, i što bi nekoga bliskog mogla zabrinuti. Tolika navala emocija nakon pobjede reprezentacije BiH protiv Italije donijela je neku vrstu bloka u pisanju. Riječi su djelovale suvišno. Činilo se da sreća nije u pisanju, nego između činjenice da je nogomet postao previše važna činjenica u svijetu u kojem se čini da ništa nije važno. Iskreno, bojao sam se brbljanja. Objašnjavanja šta bi ta pobjeda mogla značiti. Da je ta u posljednjih trideset i pet godina nesretna zemlja barem u tim danima slavlja puta na Mundijal pronašla sebe. Prije samo nekoliko tjedana moglo je izgledati da će se država raspasti: igre oko takozvanog južnog interkonekcijskog toka i snabdijevanja plinom došle su do tačke u kojoj se umiješala američka kompanija i jednostavno proglasila kako je dobila natječaj. Time je Bosna i Hercegovina, na neki pervertiran način, postala američka država, ali u statusu neke pridružene kolonije. U statusu posmatrača. Vlastite sudbine.

Kao kod gledanja jedanaesteraca.

Godina je hiljadudevetstvodevedeseta. Dvadeseti juni. Rent a carom KOMPASA, kombijem, nas osmorica sa Omladinskog programa Radio Sarajeva ulazimo u Veronu. Digitalni termometar na vrhu zgrade pokazuje četrdeset. Pakao u Gradu ljubavi, mogao bi glasiti naslov za tekst u sportskoj rubrici novina. Jugoslavenska reprezentacija pod vodstvom Sarajlije Ivice Osima je prošla grupu. Nakon teškog poraza od Njemačke 4:1, slijedile su pobjede protiv Kolumbije i Ujedinjenih Arapskih Emirata. U osmini finala čeka Španjolska. Računi s njima su uvijek otvoreni. U majstorici za Svjetsko prvenstvo 1974. u Njemačkoj, na Waldu u Frankfurtu će ih Josip Katalinski, rudimentarni Željezničarov centarhalf izbaciti golom datim srcem. Noga i glava tu nisu igrale bog zna kakvu ulogu. Za sljedeće Svjetsko dogodilo se opet da se te dvije ekipe, reprezentacije fašističke i socijalističke zemlje opet nađu u kvalifikacijama. U teškoj utakmici u Sevilli bilo je 0:0 do 86. minute, kad je rezerva Juanito ušao u šesnaesterac s desne strane, gdje ga je pokosio mangup Vladislav Bogićević, jedini igrač beogradske Crvene zvezde u toj ekipi. Penal je bio čist. Pirri, heroj te ekipe lagano je poslao loptu u lijevi ugao pored Ratka Svilara, golmana novosadske Vojvodine. Revanš se čekao više od godinu dana. Na stadionu Crvene zvezde u Beogradu više od osamdeset hiljada ljudi čekalo je pobjedu Jugoslavije, koja je u međuvremenu promijenila selektora, i čiju su reprezentaciju sastavljali svi. Negdje iz tog vremena datira anegdota da je Jugoslavija zemlja sa dvadeset i dva miliona selektora. U utakmici koja je više nalikovala kafanskoj tuči nego borbi za Svjetsko prvenstvo mješovita ekipa kojom su se htjeli zadovoljiti svi (uglavnom beogradska čaršijska javnost, trio trenera i predstavnici ligaških klubova) – izvukla je ništa. Ruben Cano je ohladio usijane glave, a Juanito je pri izlasku s terena pokazujući prst nadole zaradio flašu u glavu. Znajući tvrdoću jugoslovenskog stakla nije mu bilo lako. Ali, na Svjetsko prvenstvo otišla je Furia.

Četiri godine kasnije, Prvenstvo je bilo u Španjolskoj. Jugoslavija u grupi sa Sjevernom Irskom, Hondurasom i domaćinom. Prva utakmica, 0:0 sa Sjevernom Irskom. I negdje prvi put osjećaj da si zakinut. Zbog nacionalnog ključa. Prema većini stručnih mišljenja najbolji tandem u toj ligi su bili “Veležovci” – Slišković i Halilhodžić. Najbolji solist – Safet Sušić.  U igrama “velikih”, prije svega Zvezde, Partizana i Hajduka, nije bilo mjesta za neke tamo iz Mostara i Sarajeva, a selektor Miljanić je vraćen iz Reala za tu operaciju. Jugoslavija je povela golom Ivana Gudelja, nasljednika Braneta Oblaka na mjestu radilice za ostatak ekipe, ali to nije moglo potrajati. Sudac Sorensen iz Danske je prvo uvukao prekršaj Zajeca u šesnaesterac da bi izmislio penal. Prvi pokušaj Lopeza Ufartea otišao je pored gola. Sudija je ponovio penal. Kobni Juanito je uzeo loptu za ponovljeni, i postavio je na točku. Do kraja je sve bilo stvar egzekucije, a većina izvještaja s te utakmice govorila je o pljački sudije koji je bio dvanaesti španjolski igrač. U Meksiku 1986. jugoslovenski fudbal je jednostavno pojeo sam sebe. I onda je došla 1990.

Kasnije će se zvati godinom preokreta. 

Na Bentegoddiju u Veroni sve se desilo od 78. do zadnje minute produžetaka. Zlatko Vujović, Hajdukov igrač rođen u Sarajevu, koji nikada nije odustajao, iskopava jednu loptu “iz mrtvih” s lijeve strane. Srećko Katanec (tada već igrač Sampdorie) prebacuje je glavom i ona pada na nogu Draganu Stojkoviću Piksiju, tadašnjem kapitenu Crvene zvezde. U takvim situacijama većina igrača raspali po lopti. Oni s najplemenitijim talentom – ne. Piksi je smiruje i okrene preko noge, i šalje iza leđa golmanu Zubizaretti. Produžeci. Odmah na početku, slobodan udarac sa oko dvadeset pet metara. Opet Piksi Stojković. I četvrtfinale.

Slike Španjolaca koji prodaju karte u bescijenje dok izgorjeli od sunca izlazimo iz Verone, i zapovijed da do prekosutra moramo vratiti kombi u Sarajevu valjda su jedini razlozi što ni do dan danas nisam vidio Firenzu.

Ni Michelangelova Davida, niti Leonardovu Blagovijest.

Te penale sa stadiona Artemio Franchi i danas znamo napamet. Prvo Serrizuela pogađa lagano pored Ivkovića. Poluvisoko lijevo. Piksi Stojković zna kako se pucaju penali. Radi to od juniora Radničkog iz Niša, cijelu deceniju. Pravi školsku varku tijelom, lopta udara u prečku. Halilhodžićev suigrač iz Nantesa Jorge Burruchaga je odlučivao finala, on zabija gol i sve izgleda gotovo. Onda opet – sve naopako. Nakon što Robi Prosinečki – vidio sam ga neki dan kako onako ogroman šeta malenog psa u Zagrebu – hladno zabije gol, Ivković ponudivši opkladu Maradoni “skine” penal najvećem toga vremena. A možda i svih vremena. Dejan Savićević, opet varkom tijelom, nakratko usporava sat povijesti. U nogama Dragoljuba Brnovića, vrijednog ali ne baš plemenitog igrača titogradske Budućnosti i Partizana je sudbina Jugoslavije. On puca penal mlako, kao Maradona. Samo jednom, samo tada nije trebalo biti Diego. Gustavo Dezzoti, prav kao šilo, namirisao je krv. I nema milosti. Ivica Osim, osporavan iz Beograda i Zagreba, čovjek koji je podigao jugoslovenski fudbal iz zadimljenih rasprava o starosnoj granici odlaska u inostranstvo i sumnjivih prvenstava koje su odlučivali (nacionalnim ponosom nabijeni) interesi dijelova Armije, Službe i Partije, nije ni vidio penal koji je opucao njegov kapiten Faruk Hadžibegić. Golman Goychoechea, koji će protiv Italije, u još jednom raspucavanju penala, u poufinalu protiv Italije odvesti Argentinu u finale protiv Njemačke, samo se pustio u svoju lijevu stranu.

I bilo je gotovo. Jugoslavija je trebala kući. Iako, ako ćemo pravo, nije znala što je tamo čeka.

Niti je znala da li ta kuća još uvijek postoji.

Sve kasnije interpretacije bile su irelevantne. Uključujući i naivnu, ishitrenu tezu da se Jugoslavija ne bi raspala da je Faruk pogodio.

Bio je to početak odjavne špice.                             

Vremensku elipsu od trideset i šest godina, do utakmice u Cardiffu između Walesa i Bosne i Hercegovine svaki bi velemajstor epskih filmskih saga prikazao drugačije. Neko bi se možda sjetio da počne snimanjem zabavnog filma lake erotike u Sarajevu, baš za vrijeme utakmice protiv Argentine. Tu priču mi je ispričao prijatelj, inače glumac. I možda je jednom ispričam do kraja. Dok smo mislili da cijela zemlja iščekuje rezultat, jedna je poznata zapadna televizijska kuća na brdima gdje će se za godinu i pol ukopati srpski topovi koji će naredne tri i pol godine rušiti grad, unajmila vilu, i za statiste uz, za to vrijeme nezamislivo visoke dnevnice, angažirala i nekoliko mladih lokalnih glumaca. “Mi nismo imali pojma koji je rezultat. Kad je snimanje završilo sišli smo u grad, i vidjeli ljude, koji su izašli i kružili automobilima s jugoslovenskim zastavama do kasno u noć. Nismo znali je li Jugoslavija izgubila ili pobijedila.” 

Vrijeme je dalje odmicalo i možda bi se našlo mjesta i za sekvencu u kojoj se, sa strujom iz akumulatora u opkoljenom gradu gledaju penali iz finala 1994. Godine. Roberto Baggio, jedan od posljednja tri genija italijanskog fudbala, uzima zalet i lopta odlazi preko gola. Brazil uzima četvrtu titulu, a rat traje. U njemu, dječak Edin, rođen 1986. , koji u pauzama granatiranja izlazi I pimpla loptu između zgrada. Poslije rata postati će pionir Željezničara, kluba koji nastaje na izgorjelom stadionu Grbavica. Češki trener će ga odvesti u Teplice, i onda će preko Wolfsburga, stići do Manchester Cityja i postati jedan od najslavnijih evropskih napadača. I na kraju karijere se vratiti u Schalke 04, da herojskom epizodom za kraj karijere, jedan kultni klub vrati iz Cvajte u Bundesligu.

Tamo gdje je za Džeku, uostalom, sve i počelo. U međuvremenu, u nekada za Jugoslaviju kobnoj 86. minuti  pogodiće protiv Walesa u Cardiffu glavom za BiH nakon kornera. To će donijeti produžetke. I  penale. 

Onaj što ovo pripovijeda imao je 1990. u Veroni točno onoliko godina koliko je na utakmici u Cardiffu, 26. marta ove godine  imao Brennan Johnson, napadač Walesa i Crystal Palacea. Uzeo je loptu za penal, a misao da bi njegov promašaj svijetu kojem pripadam donio pregršt radosti, postala je stvarna kad je lopta otišla preko gola. Trebalo je još samo vidjeti reprizu Goychoceinog leta, u kojem je Nikola Vasilj – golman koji brani za drugi hamburški, veličanstveni klub St. Pauli – na isti način kao Argentinac Hadžibegiću, skinuo penal Williamsu. Nikolu, inače zovu Elf meter killer jer je ove sezone odbranio čak pet od šest penala koji su dosuđeni protiv St. Paulija.

Što možda neće biti dovoljno za ostanak u Bundesligi.

Ali, hoće za odlazak u povijest.

Jer, tek nakon utakmice saznali smo i to da Nikola sa sobom ima i šalabahter, listić na kojem stoji kako koji protivnik izvodi penale. I da mu ga je Gigi Donnaruma, vjerojatno jedan od najboljih golmana na svijetu, pokušao ukrasti. Ali, sreća je htjela drugačije. U povijest će ući i dječak Afan Čizmić koji je u Zenici jednostavno uzeo Donnarumin papir. Onda je valjalo ići “napamet.” A to nije nikakvo rješenje. Pogotovo danas kad se oko nogometa vrti sve, pa nije dovoljno da bude samo biznis, nego se jedna njegova dimenzija prodaje kao znanost.           

Priča o bosanskohercegovačkoj reprezentaciji je, prije svega, pobjeda energije. Jer, niti će odlazak na Svjetsko prvenstvo išta poboljšati ekonomsku poziciju te zemlje, niti će se pritisak i pretenzije susjeda na nju smanjiti, niti će se smanjiti nivo korupcije i nepotizma: ali, način na koji je ta pobjeda doživljena govori nam o tome kako je od ekipe kojoj je na početku davano svega dvanaest posto šansi da može proći baraž – ipak prošla. Kako je slavio slovenački komentator Goran Obrez, kako su u Hrvatskoj dočekali taj rezultat, kako su u Republici Srpskoj bili i Srbiji rastuženi samo oni kojima se nikada nije ni moglo pomoći.

Oni kojima nije jasno što se dogodilo. Ni onda, ni danas.   

Slično kao što Jugoslavija nije znala šta će joj se dogoditi poslije 1990. godine, tako ni Bosna i Hercegovina ne zna šta je čeka na Svjetskom prvenstvu na kojem će, eto, Iran, iako u ratu sa Sjedinjenim državama, ipak, odigrati svoje utakmice. Ne znamo ni kako će Mundijal izgledati, niti u kakvom duhu će se odigrati. Ako idemo za historijskim analogijama, stvar bi se možda mogla provući između Olimpijade u Berlinu 1936. I Svjetskog prvenstva u Argentini 1978., gdje je vojna hunta generala Videle intervenirala više puta u pomoć domaćinu, koji je završio kao svjetski prvak.

A samo jedna stativa Robbiea Rensebrinka, pogođena u zadnjoj minuti toga finala mogla je promijeniti historiju.

Ali, život nas uči tome da je  da se dogodi nesreća, potrebno tako malo, a da za sreću treba – puno.      

Možda samo jedan penal.

Jedna od najpopularnijih kratkih priča u evropskoj literaturi 20. stoljeća zove se Strah golmana od jedanaesterca. Prema njoj je snimljen i film. Napisao ju je pisac kojeg ljudski možda i treba razumjeti, ali za kojeg treba zabilježiti da je učinio sve da skloni dokaze o svom djelovanju koji mu ne idu u prilog. To što je dobio Nobelovu nagradu – čije je ukidanje tražio – nemoguće je ne dovesti u vezu s tim što je posprdno pisao o zemlji porijekla svoje majke, što je išao na sahranu čovjeka čija je krivica za raspad Jugoslavije ocijenjena među najvećima, i što je kumovao ratnim zločincima. Da se poslužimo njegovim riječima: “Kao golman pred igračem koji izvodi penal, Bloh u grčevitom naporu više nije primjećivao ni igrača ni loptu". Nije problem “braniti” pisca u nečemu s čim se ne slažete s njim. Problem kad on sam ne može odbraniti ono što je rekao ili učinio. Jer, kad pisac kaže da se nečega ne sjeća, on, ako nije bolestan – laže. Jer, pisanje prije svega služi očuvanju memorije. Ko je šta slagao i zašto – to je, barem za literaturu, manje važno.   

A “tajna” kod penala, a nije puno različito u životu, je u tome da pravi golman gleda i igrača i loptu. I iz te male drame nastaje veća. I velika priča. Poput ove u kojoj su klinci rođeni u Koelnu, Wisconsinu, Ljubljani, Stockholmu ili Mostaru, iz zemlje čije se postojanje svaki dan iznova dovodi u pitanje pokazali da – može. Svaki od tih likova s terena filmska je priča, a oni svjedoče o tome da u nemilosrdnom svijetu nogometnih transfera, menadžera, finansijskih mahinacija i svakovrsne prljavštine moraš biti bolji da bi ti se priznala ravnopravnost. Ali, oni kao da ne haju za to. Oni svojim osmijesima, vicevima, driblizima, fotografijama sa svojim nekadašnjim idolima s kojima danas rame uz rame igraju za tu zemlju poništavaju jednu nametnutu filokolonijalnu poziciju u kojoj si ako si odavde i ako si to – moraš biti bolji da bi ti se priznala ravnopravnost. Oni tu ljubav za zemlju koju predstavljaju žive na svoj nenametljivi, blagi, duhovno uzvišeni način, i, barem nakratko, dok traje utakmica ili se govori o njihovom uspjehu, vraćaju dostojanstvo ljudima koji su, uglavnom, izluđeni i  prevareni lažnim političkim konceptima spašavanja Bosne i Hercegovine. Kojoj nije potrebno nikakvo spasenje, već miran i dostojanstven, normalan život.

Ko bi rekao da ćemo ikada reći da se građani ove zemlje trebaju ugledati na svoje – fudbalere. E pa danas, stvari stoje upravo tako.         

Ali, možda i na kraju ne ispadne ni tako loše, da se čovjek istovremeno bori za ravnopravnost i za budućnost. Ako sad već svi okolo, u regiji, slave Bosance i Hercegovce, možda dođe vrijeme da se njima i kući prizna pravo na postojanje. Onaj ko im je osvijetlio put je Sergej Barbarez. Koji je morao proći kroz različite stvari da b sam zaigrao za Bosnu i Hercegovinu. Ali, znate kako je to? Njemu niko ne može oduzeti da je u Bundesligi nastupao i za neke manje klubove – HSV iz Hamburga, Borussiju iz Dortmunda i Bayer iz Leverkusena, recimo. A da je karijeru počeo u jednom od tih par klubova na svijetu koji imaju “to”. Taj klub se, znate, zove “Velež”. Iz Mostara. I bit će jedini na Svjetskom prvenstvu iz kojeg su potekla dva selektora zemalja učesnica. Jer, i hrvatski izbornik Dalić je započeo u istom klubu.

Samo što se toga, u posljednje vrijeme, nešto slabije sjeća. 

Ali, to nije više važno.

Jer, nešto je Bilo jednom u Zenici.

Ako, pak, bude jednom i u Americi, valja se sjetiti one scene kad Noodles na pitanje Baileya “je li ovo način da mi se osvetiš?”, odgovara:

“Ne, to je samo način na koji ja vidim stvari.”

Zato je to što se dogodilo u Zenici više pobjeda načina pogleda na stvari od onoga što se na terenu dogodilo. Jer, kako reče pjesnik – vrijedi se boriti samo u onim bitkama koje unaprijed izgledaju izgubljene.

Da, život, to su jedanaesterci.

A ono dobro u tome je što će ih biti još. I što nitko ne zna koliko ih još ima opucati.

Ili odbraniti.

Za Damira Ibrahimovića (1965. – 2025.), prijatelja i filmskog producenta