Ono zbog čega smo živi

Neku noć, u večernjoj šetnji s prijateljem po Marijin Dvoru, ugledah oldtimera. Plavo bijeli, ispod cerade, ne vidi se odmah šta je, malo podsjeća na onaj legendarni Triumph, a kad zavirite vidi se: Opel.

Prijatelj će nato: ''Pa, to je Bracino. Oni ovdje imaju taj oldtimer klub.''

Čudo na Marindvoru

Marijin Dvor je malo čudo. Uvijek kad sam u Beču, Berlinu ili Pragu, oko Helden Platza, Rosenthalera, ili tamo iza starog jevrejskog groblja na Josefovu, nesvjesno te urbane pejsaže poredim s krajem kojeg je u četrnaest godina, od 1885. do 1899. godine, gradio veliki industrijalac August Braun. S tim da je cijeli plac za tada predimenzioniranu građevinu za sarajevske prilike kupio 1891. godine. Nije najjasnije zašto nema pisanih tragova o tome ko je projektirao zgradu trapeznog oblika, ako znamo da se i za starije građevine iz Austro-ugarskog perioda autori, uglavnom, znaju. Kako stari Braun nije do kraja otkrio namjeru šta, zapravo, treba da bude zgrada koju je poklonio svojoj supruzi, ona je ostala stambeni kompleks. Za koji se može pretpostaviti da je rađena kao ogledni primjer, odnosno Musterhaus za druge dijelove na koje se Carevina trebala proširiti. Bilo kako bilo, Marijin Dvor, ili kako se u kolokvijalnom jeziku zove Marindvor, bio je i ostao jedan od glavnih sarajevskih toponima. Vjerovatno i zbog policijske stanice koja je uvijek bila najbliža točka sprovođenja manjih i nešto većih jalijaša koji su okolo djelovali.

Malo čudo je taj kraj, zaista. 

Zato se čovjek i ne iznenadi kad vidi oldtimera u tom okruženju, i iza njega nađe dobru priču. Plavi automobil kabriolet, vlasništvo je Nedima Brace Husića, jednog od onih likova kojima se, bez velikog poznavanja, obradujete kad ga sretnete na tim ulicama. Gospodin čovjek, što bi se reklo. I pomalo starinski, u najboljem smislu te riječi. A kad smo kod nominacije, ovaj se hroničar uvijek pitao šta bi bio najbolji prijevod za tu složenicu. Čovjek, valjda, kako stari postaje osjetljiviji na svaki način, pa i jezički, pa se trudi da nađe razne načine da opravda svoj tersluk. E, tako sam i ja došao do toga da je najbolji prevod za oldtimer – starinski. Bez obzira na to što kod mlađega svijeta ta riječ često biva izgovorena s blagom pogrdom. Ah, ta mladost.

''Znate već kako to ide'', započinje svoju priču gospodin Braco, pažljivo, s gospodskom distancom prateći koliko sugovornika zanima ono što govori. ''Prva igračka dječaka u kući je autić, a ja sam već kao dječak počeo pomagati ocu oko auta, i već s osamnaest godina položio vozački, i kupio prvog Fiću.''

To je vrijeme u kojem se na mjestu neprijateljskih ofanziva u Drugom svjetskom ratu, dvije i po decenije kasnije vozili reliji i brzinski ispiti. Neretva, Sutjeska, Zelengora... Vrijeme prvih gradskih zvijezda autosporta Seada Alihodžića, Fadila Kadića, Miroslava Nossea, Gorana Žagovca, Fadila Ćerimagića...

Od 2004. godine vodi Sarajevo Oldtimer Club, i ne bez ponosa ističe da je prvi vikend iza 1. maja, stoji u kalendaru Međunarodne automobilske asocijacije (FIA) rezervirano za susret u Sarajevu. I tako je već dvadeset i dvije godine. Kad priča o etici članova oldtimer klubova lice njegovo se lice naprosto ozari: ''Znate kako je to kod nas? Ako se, recimo, zna da nekome treba neki dio za auto, onaj ko ima taj dio ga ustupa bez novčane naknade. Samo poklon dolazi u obzir. Ta mreža ljudi je dragocjena jer bilo gdje da stanete, uvijek u telefonu imate nekoga iz oldtimer kluba koga možete pozvati, da dođe po vas, bilo da putujete starim, ili novim autom, bez obzira u kojoj ste zemlji i kakvoj situaciji.''

Pilot i oldtimer

O svom ljubimcu, parkiranom ispred Kamina, kafanice koju smo voljeli nekad početkom ovoga milenijuma, i ponekad navraćali u nju, jer je vlasnica pozitivna osoba, a da stvar bude jača, muzika je svirala s jukeboxa, govori s neskrivenim ponosom:

''Ovu Olympiju je dovezao čovjek koji je za Zimske olimpijske igre radio kao aviomehaničar.“

Da, piloti i oldtimeri često idu skupa. možda mi se i nije džaba učinio Triumph, a Bracina priča se nastavlja.

''Uzeo je to auto kao ispomoć, i za Olimpijadu je na njega pao snijeg. Ovih Olympija, kabrioleta, napravljeno je svega oko 6.000, i one su priličan raritet. Svi dijelovi u njoj su originalni, akumulator 6 volti, i nakon snijega je bila prilično rasturena, bili su slomljeni nosači krova, i poluosovina isto. On je htio odvesti auto u Beograd, a ja sam rekao da nema razloga, neka ga ostavi ovdje i da ga ja sredim. On kaže, može, ali ima jedan uslov. Da mi, kad dođem sljedeći put u Sarajevo, daš da odvezem jedan krug. I tako i bi. On je kasnije otišao u Saudijsku Arabiju i radio u avio posadi tamošnjeg kralja Fejsala. Nakon nekoliko godina je ponovo došao u Sarajevo, i pitao ''Braco, gde je Olympia?''

''Velim, eno je u garaži, čeka krug. Da, to je zapravo motor Opel Adam. A one Olympije s metalnim krovom su zvali Julke, i njih se sjećam da su išle  po Sarajevu kao taxi vozila.''

Bracine su priče zavodljive, i on ih priča s puno ljubavi. Jer, tako je kad živite svoje snove.  Govori o reliju oldtimera, ''kad oni u Monte Carlu mogu 100 godina imati, možemo i mi nekoliko, pa je l'''', o izložbi za međunarodni dan automobilizma pred Vijećnicom, o tome kako se u kaminu organiziraju i večeri poezije i drugi susreti, o tvornici u Mađarskoj koja proizvodi akumulatore za oldtimere, o dvije posade iz Rumunije koje su došle s Dacijama, da bi ih sljedeće godine došlo dvadesetak. I o tome kako mogu spomenuti BIHAMK, jer ih on apsolutno podržava...

Lijepo je, dakle, u šetnji naići na stari automobil. Iza kojeg je čovjek. I more njegovih priča.

Na kraju, možda se upravo zbog toga živi.

I možda smo i zbog toga živi.