Citroën 2CV – Automobil iz mašte Hayao Miyazakija

Kad bi na kraju serije, filma ili dokumentarca čuli: ''Odabrao Đelo Hadžiselimović'', bilo je jasno mnogo toga. Stari dobri Đelo odavno je u penziji, a umjesto njegovog imena spikeri HRT-a danas čitaju ono Mire Vočinkić, koja ga je naslijedila. Još od Đelinih vremena na nekadašnjoj TV Zagreb, nekako me povuče da počnem gledati bilo koji dokumentarac koji se pojavi na hrvatskom javnom servisu. Tako sam neki dan naletio na sjajan dokumentarni film o Hayau Miyazakiju – japanskom režiseru, vjerovatno jednom od najvećih autora animiranih filmova u historiji.

Nisam mnogo znao o Miyazakiju. Negdje mi je u uhu zvonilo da je crtao japanske stripove – mange. U ovom sjajnom dokumentarcu govori se o njegovom odrastanju u poslijeratnom Japanu, o ocu koji je pravio Mitsubishi A6M Zero avione za vojsku – tehničko čudo koje je postalo kovčeg za kamikaze. Govori se o njegovoj dubokoj povezanosti s prirodom, o uvjerenom marksisti koji je stvarao svjetove bez sretnog kraja, i o tome kako je nastao čuveni studio Ghibli. U toj paleti slika njegovog života, jedna mi je posebno zapela za oko: Miyazaki i njegov Citroën 2CV. Ustvari, automobil kao da je izašao iz njegove mašte. Auto iz stripa.

Takve slike izazivaju flashback. U mom slučaju – prema djetinjstvu i rodnom kraju. Sjetio sam se našeg nastavnika Opštetehničkog obrazovanja – OTO, kako smo to zvali – rahmetli Ismeta Rizvanbegovića, koji je imao sličnog Citroëna. Čini mi se da je bio žut. Isma nas je učio da malenom pilom režemo šperploču, pravimo male merdevine i kućice za ptice. Imao je on taj narodni attitude, što bi rekla današnja mlađarija – kao Miyazaki u svojoj stripovskoj filozofiji. Učio nas je da stvaranje ima smisla samo ako u njega uložiš pažnju, strast, mozak i vlastite ruke. Tu negdje leži i filozofija tvoraca Citroëna Dyane. I za Ismu Rizvanbegovića i za Hayao Miyazakija – to auto je bio stav prema svijetu.

Stvoren 1948. godine kao jednostavan, pouzdan i ekonomičan automobil za ruralne francuske krajeve, 2CV je dizajniran da preko bregovitih francuskih pejzaža preveze farmera i njegovu korpu jaja do pijace – bez da se ijedno razbije. Tanana karoserija i mali motorčić bili su za ljude koji slobodu ne mjere brzinom, nego osjećajem. Upravo takav automobil privlačio je sanjare, umjetnike i one koji vole da putuju sporije, promatrajući svijet oko sebe. Bio je to automobil profesora, pjesnika i putnika – onih koji vole gledati, a ne da budu gledani.

Kad smo kod profesora i sanjara, u gimnaziji mi je Likovnu umjetnost predavao rahmetli Ale Poljarević. Isto je volio francuska auta – čini mi se da je imao nekog Renaulta. Moj Stari ga je lakirao kod nas u garaži. Osim likovnog, predavao je i francuski jezik. Zeznut profesor, ali na pozitivan način: volio je kad znaš, ali i kad imaš žicu da se izvučeš iz teških situacija. Jedino nije volio folirante. Tako jednom na času, koji je bio posvećen historiji umjetnosti, digne mene i pita za Tiziana i njegovu sliku ''Urbinska Venera''. I to me pita – na francuskom! Nešto sam ja povezao sfumato, Veneru i malog psa u pozadini, a Ale – kao glavni lik iz japanskog stripa, u odijelu, s filozofskom bradom – zaključi lekciju za mene i čitav razred: ''Vidiš, Obradoviću. Tizian je majstor boje. Njegove slike govore isto na svakom jeziku. Souviens-toi de ça pour toujours (Zapamti to zauvijek)!''

Ima i danas odličnih profesora, ali sve manje sanjara kakav je bio Ale Poljarević. Ima i novih pomagala – ChatGPT i AI – ali nema više predmeta poput OTO-a, u kojem nas je Isma Rizvanbegović učio kako da koristimo vlastite ruke povezane s mozgom. Odavno su animirane filmove i stripove zamijenili kompjuteri, ali za Miyazakijeve slike – baš kao i za njegov Citroën – ne treba prevod. One govore o jednostavnosti i vremenu u kojem je Tizian govorio naš jezik. O svijetu u kojem svaki kraj filma ne mora biti sretan.