Ovčiji brod: Nevesinjsko kameno runo

Nevesinjski kraj ima poseban ''vajb'', rekli bi mlađi. Samo ime je zagonetno, jedni kažu da je od latinskog – neue signe – snježna pustinja, a drugi da se radi o staroslavenskoj riječi koja se veže uz ljekovite moći biljaka – takozvanih devet sila, koja se spominje kao devesilj, a ponekad i kao nevesinj... Ima Nevesinje tu posebnu aromu, na prostranom polju između Veleža i Crvnja osjeti se miris historije. To je vjetrometina kroz koju su još od ilirskog i rimskog perioda prolazile ceste i vojske na putu od Dalmacije prema Bosni. I ujesen, tu mirišu trave. Kiša je sve manje, a korito Zalomke, ponornice koja protiče poljem samo tokom zimskih i proljetnih mjeseci kada ima padavina, ispucalo je kao lice đuturuma. Ima Nevesinje dosta kulturnog i historijskog blaga, a mene je na put do tog kraja odvela priča o jednom tajanstvenom mostu. Most je praktično nepoznat. Čak i u vrijeme bivše Jugoslavije, dok se i institucionalno vodilo više brige o kulturi i spomenicima, kada je općina Nevesinje poslala zahtjev Republičkom zavodu za zaštitu spomenika kulture u vezi rekonstrukcije i zaštite ovog mosta od propadanja, u Zavodu u Sarajevu nisu znali ni da most postoji... A most se zove Ovčiji brod. I postoji stoljećima!  

Olimpijada u Brataču

Komisija za očuvanje za nacionalnih spomenika Bosne i Hercegovine most je proglasila nacionalnim spomenikom tek 2018. godine, a u iniciranju ove ideje i lično sam učestvovao, jer sam znao o kako važnom arhitektonskom i historijskom djelu se radi. Do Ovčijeg broda se dolazi iz Nevesinja, ili iz pravca Gacka. Treba skrenuti na raskrsnici za selo Bratač, u čijoj blizini se spomenik nalazi. Ta raskrsnica je blizu Kifinog Sela, nekada čuvenog cestovnog amarkorda, poznatog po kafanama i savršenom pečenju gdje je i Sula Rebac, vjerovatno najveći trener Veleža u njegovoj historiji, igrače dovodio na janjetinu za nagradu nakon važnih pobjeda mostarskih Rođenih. Inače, selo Bratač se nedavno u sklopu jednog USAID-ovog projekta našlo na listi 14 najljepših sela Bosne i Hercegovine, a ovaj skriveni dragulj obiluje historijskim nasljeđem, od ilirskih gradina, rimskih puteva, stećaka, starih mezarja, a zanimljivo da se tu održava narodno veselje pod nazivom Nevesinjska olimpijada. Ovčiji brod je ipak najveći povijesni dragulj u ovom kraju. Put do mosta je označen, postoje informativne table, i to na svakoj raskrsnici od magistranog puta. Do sela Bratač put je nanovo asfaltiran, a do mosta ima još kilometar i par stotina metara solidnog makadama. I obično auto bez problema praktično može doći do samog mosta.

Imaju Hercegovci taj dar da ljudima, stvarima i pojavama daju genijalna imena, pa su tako i mjestu gdje su ovce prelazile rijeku dali ime Ovčiji brod (prelaz). Domišljati su to ljudi, a čobani, koji su svakog proljeća stada ovaca iz niže Hercegovine odvodili u onu višu, planinsku Hercegovinu, bili su ''namazani'' narodskim forama i životnom filozofijom. Oni su vjerovatno kumovali tom imenu, pošto je taj most bio jedino mjesto u kraju gdje stada ovaca na putu prema Treskavici, Visočici, Zelengori i Morinama mogu preći rijeku. Sam prizor dok se spuštate prema mostu je filmski, prizor kao da je zaspao u povijesti. Jedino stub i žice dalekovoda paraju i narušavaju tu kulisu. Ispod njega, Zalomka je odavno presušila, korito suho kao osušeni listovi duhana kada puše sjeverni vjetar u Hercegovini. Na mostu i okolini vidljivo je koliko vode tim koritom protiče kada je sezona kiša. Tek kada se nađete ispod, vidite impresivne dimenzije, a graditelji su to imali na umu kako bi propusni kapaciteti mogli odoljeti proljetnim bujicama. I neka austrougarska K und K regimenta je popravljala most, o čemu svjedoči tabla ugrađena u stijenu u blizini mosta. Pedesetih godina je čak čitav most rijeka poplavila i tada mu je odnijela kamenu ogradu. Most ima tri polukružna otvora, od kojih je prvi svod uz lijevu obalu nešto manji, dok su srednji i desni jednaki i široki. Mene dosta podsjeća na Arslanagića most u Trebinju. Ovčiji brod je kamena slika koju su osmanski neimari ostavili u 16. ili najkasnije 17. vijeku. A vjerovatno je most bio tu i ranije, sve od antičkog perioda, na što upućuje rimska cesta koja tuda prolazi i čiji su ostaci i danas vidljivi.

Argonauti na Zalomci

A u Hercegovini mora biti mitova i legendi, pa je po jednoj priči most gradio čuveni Mimar Hajrudin, istovremeno sa gradnjom Starog mosta u Mostaru, a po drugoj legendi da ga je sagradila udovica bega Ljubovića koja je rano ostala bez muža nastradalog u dvoboju, da bi tako mogla dolaziti do svog ljubavnika koji je živio na drugoj obali... Čuda su se, dakle, događala na Zalomci. A ona je prava ponornica. A i kada bujicom nosi veliku količinu vode naprosto nestaje u jednom kamenom, Hercegovci bi rekli – džombosu – jami, između stijena, a koju mještani zovu Ponor. Ova lokacija je zaštićena kao geomorfološki prirodni fenomen. Oni koji su izučavali hidrologiju ovog područja, kažu da te vode završe u izvoru Bunice, nekoliko desetina kilometara dalje. A to zelenomodro vrelo Bunice smatra se jednim od najdubljih u Evropi i niko još nije utvrdio koliko je zaista duboko. Možda toliko koliko i mitovi o mostu i njegovoj (ne)vjernoj rijeci.

Začarani svijet dinarskog krša i njegovih bistrih voda mene je odveo u jedan drugi mit, onaj starogrčki o Argonautima i potrazi za Zlatnim runom. Priča se zna: kako bi spasio vlastiti život, junak Jason daidži predloži da će mu donijeti najdragocjeniji dar – zlatno runo, te uz pomoć legendarnih Argonauta, srčanih heroja koji su postali najpoznatiji mornari, kreće na epsko putovanje i ostvarenje svojih snova. Dok stojim ispod Ovčijeg broda, u suhom koritu Zalomke, kao da vidim brod Argos, koji luta na putu za Kolhidu, tražeći Zlatno runo koje se nalazilo na hrastu u Svetoj šumi, a čuvao ga je ogromni zmaj. Kao da su ovim drevnim vodama na Argu bili i snažni Heraklo, oštrooki Linkej, plivač Eufem i pjevač Orfej čija je lira bila toliko moćna da je mogla da pokrene drvo ili čak stijenu. Taj zvuk Orfejeve lire kao da je dirnuo i kamenje na Ovčijem brodu, koje još uvijek odolijeva vremenu i stoji kao kameno runo. A Jason i njegovi Argonauti čini se da su zajedno sa Argom nestali negdje u dubinama dinarskog krša, između ponora Zalomke i vrela Bunice...