Donji Vakuf: Pametni i knjiški ljudi iz doline Vrbasa

Anton Pavlovič Čehov je jednom rekao da se drugi dio života kod pametnog čovjeka sastoji u oslobađanju od ludosti, predrasuda i pogrešnih mišljenja koje je stekao tokom prvog dijela života. A mi, ako smo ičim okruženi, onda su to upravo predrasude, o kojima je i Rambo Amadeus napisao pjesmu. Kad se kaže Donji Vakuf, pomisli se dakako na raskrsnicu puteva, onu koja iz pravca Travnika vodi prema Jajcu i Krajini, i onu drugu koja iz pravca Mostara i Jablanice vodi prema Banja Luci. Često bih na putu za Krajinu u Donjem Vakufu jeo burek ''Kod hadžije'' i kao većina putnika prolaznika ovaj grad doživljavao kao jednu prolaznu stanicu. Predrasude... Zato što je ovo dolina pametnih i knjiških ljudi, kao iz pjesme Džonija Štulića.

Smješten u samo srce zemlje, okružen planinama, s plodnom dolinom Vrbasa i običnim putnicima manje poznatom rijekom Semešnicom, ovaj kraj u sebi nosi slojeve historije, kulture i duhovnosti. Ovaj pitomi gradić čuva blago koje često ostaje neotkriveno, skriveno u gustim šumama, starim zapisima i kamenim spomenicima koji još govore.

Ajvatovica – sabur između stijena

Nedaleko od Donjeg Vakufa, svake godine se na Ajvatovici okuplja na hiljade ljudi iz svih krajeva. Ovo je jedno od najvećih dovišta za muslimane i duhovni simbol bosanske ustrajnosti. Legenda o Ajvaz-dedi koji je četrdeset dana klanjao dove da bi voda stigla do naroda, utkana je u stijene koje su se, prema predaji, same razdvojile. Danas, taj prirodni prolaz kroz stijenu svjedoči o spoju vjere, prirode i čovjekove skromnosti pred višim silama. Sišao sam između stijena dan nakon manifestacije posvećenoj Ajvatovici. Iako je bilo vruće, tu se osjetila hladnoća iz kamena. Vrijedi tu udahnuti i promisliti, jer taj procjep između stijena kao da je filter za brige i probleme kojima je svaki današnji čovjek okružen. 

Titova vila – duh jedne epohe među borovima

U šumama iznad Donjeg Vakufa nalazi se napuštena, ali ne i zaboravljena, Titova vila – objekat iz doba socijalističke Jugoslavije, sagrađen kao lovački dom Josipa Broza Tita. Danas, dok priroda polako osvaja ono što je nekad bilo strogo čuvano, sve je više poziva da se vila obnovi i pretvori planinarski dom ili kulturnu stanicu, vrijednu posjete. U vremenu kada se mnoge zemlje okreću održivom turizmu i revitalizaciji modernističke baštine, Titova vila ima potencijal da ponovo bude važna tačka za turiste i ljubitelje prirode ovog kraja.

Hasan Kjafija Pruščak – mislilac iz zaboravljenih knjiga

U blizini grada je i Prusac, rodno mjesto Hasana Kjafije Pruščaka – jednog od najznačajnijih bošnjačkih učenjaka osmanskog perioda. Filozof, pravnik i pisac, Pruščak je još u 16. stoljeću pisao o reformi društva, važnosti znanja, obrazovanja i pravedne vlasti. Njegova djela su i danas predmet akademskih analiza, a njegova misao nosi poruke koje nadilaze vrijeme. Na njegov spomen uvijek se sjetim mog profesora s fakulteta, Enesa Pelidije, koji je o njegovom najpoznatijem dijelu – Temelji mudrosti o uređenju svijeta – uvijek govorio s ushićenjem. Pruščak je bio u pohodu protiv Ugarske boravivši u štabu velikog vezira Mehmed-paše Sokolovića. Poslije pohoda vratio se u Prusac i posvetio se pisanju djela i podizanju zadužbina: džamije, medrese, hana, mekteba i vodovoda. Ukopan je u blizini svoje džamije u Pruscu. Turbe Hasana Kjafije Pruščaka – tiho je i skromno mjesto na jednom brežuljku, kojeg poput maslačaka krase stari nišani. Okruženo je zelenilom, s pogledom na dolinu. Mjesto je to ne samo hodočašća i poštovanja, već i simbol sjećanja na čovjeka koji je Bosnu simbolizirao kao zemlju znanja, poretka i mudrosti. Danas, lokalna zajednica ulaže napore da ovo turbe postane dostupnije posjetiocima, kao tačka na mapi duhovnog i kulturnog turizma.

Stari grad Prusac – tvrđava nad dolinom

Iznad Prusca, smještena na visokoj stijeni koja dominira dolinom, nalazi se tvrđava. Stari grad Prusac je srednjovjekovni grad koji je stoljećima čuvao prolaz između planina i nadzirao karavanske puteve. Tvrđava je sagrađena na stijeni koja se skoro okomito izdiže iznad Prusačke rijeke, tako da je dobro zaštićena prirodnom konfiguracijom terena sa svih strana, izuzimajući južnu koja se stepenasto spušta. U osmanskom periodu ovo je bilo važno vojno uporište, ali i mjesto kulturnog i administrativnog značaja. Danas su ostaci zidina i kula nijemi svjedoci turbulentne prošlosti. Iako djelomično zarasla u vegetaciju, nerestaurirana i nagrižena zubom vremena, tvrđava i dalje pruža impresivan pogled na čitavu dolinu Donjeg Vakufa. Ovdje postoje i šumske staze koje su privlačne za planinare i zaljubljenike u historiju. U obnovi i valorizaciji ove lokacije leži veliki potencijal za kulturni turizam.

Stećci Starog Sela – Zapis na dvije vode

U Starom Selu, nadomak Donjeg Vakufa, nalazi se nekropola stećaka – kameni svijet šutnje koji i danas ima svoju priču. Bio samo tu prošle godine s dvojicom prijatelja. Posebno je zanimljiv stećak s epitafom Radojice Bilića, srednjovjekovnog plemića koji je, za razliku od mnogih, još za života podigao sebi spomenik i na njemu je klesar, između ostalih, uklesao: Molju bratiju i strine i neviste: pristupite i žalite me i ne popirajte me nogama, jere ćete biti vi kakov jesam ja, a ja neću  biti kakovi jeste vi. Nekropola se nalazi ne jednom proplanku, s predivnim pogledom na dolinu Vrbasa i na put koji spaja Donji Vakuf i Jajce. Ovaj stećak je nadahnuo i Maka Dizdara da napiše pjesmu “Zapis na dvije vode”, koja se čita kao dijalog između pjesnika i kamena – između prolaznosti i vječnosti a počinje ovako:

U ovom dobrom u radosnom u bijelom u svijetu

dobri radojica bjelić vavijek se radovao

i u tom kratkom u lijetu i kad je cvijetje brao

i kad je ratio i kad patio vazda je zvijezde krao

Semešnica – gastro užitak uz žubor vode

Oni koji vode dobru domaću hranu također u Donjem Vakufu mogu doći na svoje. Uz već spomenutu buregdžinicu ''Kod hadžije'', tu je eko selo "Semešnica". Nalazi se na istoimenoj rijeci, 3 km udaljen od centra grada. Uz ribnjak, tu je restoran "Semešnica" koji vam nudi raznovrsnu ponudu jela i pića, kao i bungalovi uz rijeku i klupe za odmor. Priroda je u ovom kraju čista do te mjere da su se u okolinu Semešnice vratili dabrovi. Semešnica je lijeva pritoka Vrbasa. Duga je 18 km. Područje ove rijeke je 2006. godine proglašeno zaštićenim područjem. Smatra se jednom od najčišćih rijeka u Srednjobosanskom kantonu pa je pogodna i za razvoj eko-turizma.

Vakuf Džonija Štulića

Bilo da vas vodi potraga za duhovnošću, ljubav prema prirodi, interes za kulturnu baštinu ili jednostavno želja da odmorite u srcu Bosne – Donji Vakuf vas dočekuje sa svim svojim slojevima. Ovdje su putevi koje gaze ajvatovički konjanici, staze koje su slijedili učenjaci poput Pruščaka, kameni zapisi pred kojima je stao i Dizdar. A zastati vrijedi, jer ovo je kraj pametnih i knjiških ljudi. Ljudi koji su pred stijenu stajali skrušeni i na kamenu ostavljali poruke za vječnost. Ljudi čije su misli, poput Pruščakovih, bile ispred svog vremena. Oni nisu živjeli da bi se svidjeli svijetu, nego da bi ga popravljali. Baš kao što je to radio veliki Džoni Štulić, čije su pjesme pravi vakuf, ako ćemo pravo. Jer, njegovi stihovi se ne odnose samo na promašene generacije, nego i na one izuzetne pojedince koje vrijeme nije uspjelo pregaziti. U pjesmi Pametni i knjiški ljudi Štulić priča scenu iz čuvene kafane ''Kavkaz'' gdje razgovara s prijateljom Ćerom, uz pljuge i pivo oni kuže svijet te zaključuje da ih gazi vrijeme... U dolini Vrbasa, pametni i knjiški ljudi – Ajvaz-dedo, Hasan Kjafija i Radojica Bilić – još uvijek čekaju da ih razumijemo. Jer njih vrijeme nije potrošilo skroz na skroz.