Kupres: Sklonište od buke za Zagora Te-Neja

Kad sam neki dan iz pravca Bugojna prošao kroz Kupreška vrata i spuštao se prema polju, čuo sam Boba Dylana. Na radiju je bio neki drugi izvođač, s drugom bojom i glasnijim izričajem što je i nekakav očekivan soundtrack za ovaj kraj, ali je taj američki country duh jednostavno bio jači u mojoj podsvijesti od muzike koja je dolazila iz zvučnika. Uistinu, na toj visoravni čovjek može pronaći mir i kad bi me neko pitao gdje da pobjegne od ljetne vreve, a da to nije more niti rijeka da se čovjek pokvasi, i da to nije planina na kojoj nema ničega osim divljine i planinskih vrhova – moj odgovor bi bio jednostavan: Kupres. Ne kao plan B, nego kao prostor prvog izbora za one koji traže tišinu, visinu gdje je malo svježije i smisao.

Nigdje drugdje u Bosni i Hercegovini ne postoji središte jedne opštine koje spokojno leži na oko 1.200 metara nadmorske visine, okruženo planinama koje ga i definišu – Stožer, Plazenica, Crni Vrh, Vitorog, Malovan i Jaram. Svaka od tih planina ima svoju siluetu, svoje nebo i svoje staze, ali zajedno čine prirodni amfiteatar u kojem Kupres diše nekim svojim posebnim ritmom. Iako je skoro vijek ovdje vjetrovito, Kupres ne viče. I ne poziva turiste da ih animira, nego da im da neku svoju draž. Ovdje iz polja raste tišina, vjetar ima svoj jezik. Prošle godine sam bio u vrijeme Dana kosidbe, a tada je sunce pržilo jer je bio jedan od najvrućih dana u godini. Priča o kosidbi je posebna, a taj stari običaj – s kosama, snopovima, pjesmom i takmičenjem – danas je pod zaštitom UNESCO-a, kao dio svjetske nematerijalne kulturne baštine. Kosci iz svih krajeva dolaze ovdje da se nadmeću na čuvenoj Strljanici, ali i da osjete ono što su naši preci znali bez riječi – ritam prirode, snagu čovjeka i dostojanstvo rada. U centru grada ima i jedan mural na kojem i čuveni Michael Jackson kosi travu, a šta bi drugo i radio na Kupresu. Možda jedino da izvede svoj čuveni moonwalk u obližnjem polju...

Kupres ima još jednu UNESCO znamenitost. Na lokalitetu Ravanjska vrata nalazi se i nekropola stećaka – veliki kameni spavači prošlih vjekova. Visoki stećci već stotinama godina stražare nad visoravni, na vratima koja spajaju Vukovsko i Ravanjsko polje. Iako film ''Neretva'' nije ovdje sniman, Veljko Bulajić je upravo tu, iza ovih ukrašenih kamenih ljepotana, mogao sakriti partizane. Ova nekropola se nalazi na listi 30 srednjovjekovnih nekropola stećaka koje su 2016. godine proglašene Svjetskom baštinom UNESCO-a.

Nedaleko od grada, ako nastavite sjeverozapadnim putem preko polja i naselja Osmanlije, stići ćete do vrtača Japage – jedinstvenog kraškog fenomena. Te duboke udoline, kao da žele udahnuti dah zemlje, fasciniraju svojim oblikom i okolnim pejzažom. Japage su mjesto s kojeg se pruža predivan panoramski pogled na nepregledna polja, preko kojih vjetar šamara visoke trave, kao u ''Gladijatoru'' kada Maximums Decimus sanja o svom rodnom kraju.

Na planinu Stožer, koja se izdiže iznad grada, zimi se ide zbog skijanja, a ljeti zbog planinarenja i veličanstvenog pogleda koji se gubi daleko na horizontu. A onda, kao u nekoj bajci, ispod Stožera izvire rijeka Milač. Ova rijeka teče kratko, ali misteriozno: nestaje u ponorima kod Donjeg Malovana, da bi se ponovo pojavila u Šujici kao – rijeka Šujica, označena kao najkrivudavija rijeka na svijetu. Ta podzemna putanja govori o promjenama koje ne vidimo, ali se događaju, kao i u čovjeku. Milač nije moćna rijeka, ali ima priču koju vrijedi slušati.

Kukavičko jezero iz kojeg izvire Milač je pomalo skriveno u šumi. Prava oaza mira. Tamo sam zatekao grupu posjetitelja iz Velike Britanije i lokalce kako čilaju. Dok su se gosti kupali u jezeru, Kuprešaci su bili u platnenim ležaljkama razapetim između drveća, u dubokoj hladovini. Čitaju stripove, priče o čuvenom Zagoru, Duhu sa sjekirom, koji kao da je pobjegao iz Darkwooda i svakodnevnog belaja kojim je bio okružen.

I tada sam opet čuo Dylana i njegovu Shelter from the Storm. Jer je na Kupresu i Zagor našao sklonište od oluje i buke. Bob to velemajstorski opisuje, da je bio spržen od iscrpljenosti, zatrpan gradom i progonjen kao krokodil, da bi mu ona rekla da uđe u sklonište: “Come in,” she said, “I’ll give you shelter from the storm.” I zaista – Kupres je upravo to: sklonište od pretjeranosti, od galame, od svakodnevice.

Iako je Kupres prvenstveno zimska destinacija, jer se ovdje na skijanje slijeva južna Dalmacija i to na Čajuši, gdje postoji moderan ski-centar Adria, ovdje se i ljeti može itekako doživjeti nešto drugačije i posebno. Dok zimi ovdje odjekuju skije i zvuk žičare, u ljeto dominiraju šetači, biciklisti i oni koji samo žele uživati na visini. Ispod Čajuše, na glavnom magistralnom putu koji vodi do Tomislavgrada ili Livna, nalazi se pravo otkrovenje za one koji traže dobar zalogaj, ali i smještaj – restoran Jezero. Hrana je ovdje vrlo ukusna, s domaćim specijalitetima, a cijene su prihvatljive.

Na Kupresu nema spektakla, ali ima nebo koje izgleda kao da se more popelo iznad nas. Kao sklonište od svakodnevnice. Ne bi džaba tamo pobjegli Bob Dylan, Michael Jackson i Zagor Te-Nej.