Bećarac o Rami

Nedavno sam bio u Rami. Doduše, u tom kraju bio sam više puta, ali svaki put me iznenadi ta mikrokultura i njena mistika. Jedna od tih mnogobrojnih kockica u mozaiku koje ovu dolinu čine posebnom je i ova: otac mi je pričao o vremenima kada se gradila akumulacija i hidrocentrala na rijeci Rami te da su mnogi iz našeg kraja odlazili na radove. To je bilo krajem šezdesetih godina prošlog vijeka. Posebno su naše komšije iz porodice Razić išli da rade, a otac mi govori da su s povratkom iz Rame donijeli i neku posebnu vrstu bećarca, folklorne pjesme koja se izvodila na svadbama, veseljima i okupljanjima, naročito po selima. Taj ramski bećarac je bio poseban i za razliku od slavonskog manje satiričan, ne nužno humorističan, nego više poučan, udvarački i lokaliziran, a u našim selima se proširio tako da se nekada govorilo – koliko ima sela, toliko i pjesama o njima. Jedan, recimo, glasi – Ovo su ti Bivoljani, bona, što nikom ne daju pardona... Bećarac je manje-više postao anahronizam, ali se i danas kada dođete u Ramu osjeti ta posebnost lokalnog duha u kojem odzvanja bećarac, iako ga i naši Razići, kao i uostalom i Ramljaci, gotovo više i ne pjevaju.

Možda nećete čuti bećarac kada dođete u ramske udoline, ali ćete imati šta vidjeti. Ova dolina je uokvirena planinama, Makljenom, Radušom, Ljubušom, Vranom i obroncima Čvrsnice. Rama je spojna tačka između Bosne i Hercegovine. I kroz historiju, ovaj kraj je bio na meti mnogih, pripadala različitim vlastelinskim i kraljevskim porodicama. I Ugari su ovdje svoje prste umakali, a ban Stjepan II Kotromanić sebe naziva banom Rame 1345. godine. Upravo joj je nekada geografski položaj davao značaj, pa je do iza Drugog svjetskog rata administrativno pripadala Travniku, a od tada Mostaru. Prema crkvenom ustroju, pripada Vrhbosanskoj nadbiskupiji, a ulazi i u sastav Franjevačke provincije Bosne Srebrene.

U tom nedavnom posjetu ovom kraju, doživio sam taj franjevački štih u samostanu Šćit, koji je osnovan u 15. vijeku. Naime, mladi Franjevac koji nam je bio vodič, na kraju svakog izlaganja se osmjehivao, bez obzira da li je govorio o teškim ili vedrim temama. Kad sam to rekao čovjeku koji je bio dio grupe posjetitelja, samo se nasmijao i odgovorio mi – ''znaš da su Franjevci najbolji majstori za pravljenje piva, pa i rakije. Oni moraju biti veseli...'' Za stalni osmijeh našeg vodiča, uvjeren sam, nije trebala nikakva rakija, jer je govorio duhovno i pitko, okrenut budućnosti i toleranciji. Ovaj duhovni centar, smješten na poluotoku u obliku gitare, više je puta rušen i obnavljan. Samostan čuva dragocjenu zbirku umjetnina, uključujući slike i skulpture. Uz samostan nalazi se etnografski muzej koji prikazuje život ramskog čovjeka kroz stare zanate, nošnje i predmete svakodnevice, pružajući uvid u bogatu prošlost kraja. Ispred samostana dominira Ramski križ, 4 metra visok, 2 tone težak; rad akademskog kipara Mile Blaževića, koji je postavljen 1996. Dovoljno monumentalan, a prostorom i ambijentom neagresivan, na dvije strane priča o Evanđelju. Postament križu jest stilizirani stećak, na kojem s obje strane igra kolo radosti, života, a na prednjoj strani je raspeti Isus Krist. U blizini je i ''Posljednja večera'', umjetnička instalacija u bronci kipara Kuzme Kovačića iz 2000. godine.

Ramsko jezero je, opet, highlight ove destinacije. Ovo umjetno jezero, nastalo 1968. godine izgradnjom brane na rijeci Rami, očarava zelenom bojom i slikovitim krajolikom okruženim planinama. Sama hidroelektrana Rama je bila inžinjersko čudo svoga vremena. Najveća ''fora'' je dovodni kanal je dužine 9.487 metara i promjera 5 metara koji vodu iz akumulacije vodi na turbine. Podzemna centrala se nalazi na lokaciji Marina pećina, na dubini od 670 metara, a nekadašnja Jugoslavija je ovakvu vrstu energetskih potencijala gradila iz strateških razloga i zaštite od mogućih ratnih dejstava. Dakako, postoji i druga strana priče, jer je izgradnjom akumulacije potopljeno je 15,5 kvadratnih kilometara zemljišta, 1.147 raznih objekata i došlo je do masovnog iseljavanja. U iseljeničkom valu koji je nastao potapanjem Rame otišlo je skoro 3.000 ljudi. Jezero je tu i vrijedi ga iskoristiti ne samo za struju, nego i za uživanje.

Vožnja malenim splavovima ili čamcima po ovom jezeru pravi je užitak. Moguće je ugovoriti domaću hranu i piće, pa tako uz uštipke, pite (zeljanica je bila čisti hedonizam), sireve, voće i povrće dok se vozite po tirkiznoj vodi, lako je odlutati u zen. Dok se vozite jezerom, vide se i brojni kamperi. Kad je vodostaj manji, naročito zimi, iz vode se pojavljuju ostaci potopljenih sela – takozvana "ramska Atlantida". Ovi ostaci, uključujući grobove i munaru džamiju, svjedoče o prošlosti i daju jezeru gotovo mitski karakter. Planine oko jezera nude brojne mogućnosti za planinarenje, biciklizam i istraživanje. Staze kroz šume i pašnjake pružaju spektakularne poglede, dok su ljetni mjeseci idealni za istraživanje raznolikosti ovog kraja. Lokalno stanovništvo poznato je po toplini i spremnosti da podijeli priče i tradiciju s posjetiteljima.

I dok sam posmatrao ovo mistično mjesto, sjetio sam se jedne od legendi o "jahačima magle" koji se pojavljuju iznad Bajkalskog jezera, najdubljeg na planeti. Jahači su duhovi potopljene vojske okrutnog vladara koji je pokušao osvojiti plemena s druge strane jezera. Naredio je svojim ratnicima da marširaju preko zaleđenog jezera, ali led je pukao, i svi su potonuli. Od tada njihove nemirne duše pokušavaju preći jezero, pojavljujući se kao sablasne figure u magli. Opet, ''Jahači magle'' je s trećeg studijskog albuma Bajage i instruktora, a pojavljuju se u pjesmi "Bam, bam, bam", uz sjajnu rolu Dejana Cukića koji pjeva: Jahači magle, dovoljno brzo/ Sedma patrola pred vratima/ Srebrni magnum, srebrni metak/ Srebrni ukus na usnama... dok Momčilo uporno ''neće ništa da zna''...

Ovim jezerom plove mistični jahači magle, ne oni s Bajkala, niti oni Bajagini, nego oni koji spajaju prirodu, kulturu, fantastičnu hranu, lokalnu srdačnost i pjevaju bećarac kojeg su u moje rodne krajeve donijeli Razići.