Vladimir Nazor i šerpas sa Sokolja na Treskavici

Vladimir Nazor je bio i planinar. Ako ništa drugo, ratni put s partizanima vodio ga je preko mnogih planina, posebno tokom Četvrte neprijateljske ofanzive na Neretvi. Ima čuvenu pjesmu o Prenju, koji za njega planina nije, nego visok grad vila, sijelo bogova, drevnih bogumila... Ima i pjesmu o Durmitoru, ne znam da je pisao o Treskavici. A tamo sam nedavno bio s nekoliko prijatelja. Popularna "Treska" blizu je Sarajeva i česta je destinacija za planinarenje. Ima više varijanti kako doći do nje, a najčešća vodi preko Trnova i Turova do popularnih jezera i planinarskog doma.

Mi smo ovog puta do Treskavice išli preko Bjelašnice, kroz Šabiće i selo Rakitnicu, gdje se cesta već polako odvaja od svakodnevnice. Asfalt ostaje iza vas, a pred automobilom se otvara makadam koji nije napravljen za gradske terence i vikend-avanturiste. To je put za ozbiljne džipove, kamenit, neravan i tvrdoglav, baš kao i planina kojoj vodi. Na kraju tog puta čekaju Balotine vode, mjesto odakle automobil više nema šta tražiti, a riječ preuzima planinarska staza.

Prvi sat vremena hoda gotovo da vas prevari. Blagi uspon, svjež planinski zrak i osjećaj da će sve biti lakše nego što su pričali oni koji su već bili ovdje. A onda Treskavica pokaže svoje pravo lice. Staza se uspravi, kamen postane oštriji, a svaki naredni korak traži dogovor između volje i tijela. Negdje oko 1.700 metara nadmorske visine moje tijelo je odlučilo da se pobuni. Mišić na prednjem dijelu lijevog bedra počeo se grčiti. U glavi se javila ona poznata misao koju svaki planinar barem jednom izgovori: možda je pametnije vratiti se.

Ali tada je riječ preuzeo moj prijatelj sa Sokolja. "Nema nazad. Penješ se. Idemo svi." Dao mi je štapove, uzeo sam nekoliko doza magnezija, zavojem smo čvrsto stegnuli mišić, a on je bez mnogo priče preuzeo moj ruksak. Dakako, raja nije propustila priliku za šalu. "Gledaj Vladimira Nazora", dobacio je neko. "Partizani su njemu po planinama nosili knjige, vodili i kravu uz njega jer je bio važan za revoluciju, a ovom našem nose ruksak da osvoji Treskavicu. Čak ima i svog šerpasa. Ali nije s Himalaja, nego sa Sokolja..."

Smijali smo se svi. I baš kao što humor često pobijedi grč, korak po korak nastavili smo dalje. Na visini između 1.800 i 1.900 metara, kao nagrada za upornost, pojavljuje se planinsko vrelo. Ledena voda izbija iz stijene, bistra toliko da izgleda nestvarno. Nekoliko gutljaja vrati snagu bolje od bilo kojeg energetskog napitka. Treskavica vas prvo iscrpi, a onda vas nagradi.

Posljednji uspon prema vrhu, Maloj Ćabi, poznatoj i kao Đokin toranj ili Paklijaš, kako se još naziva, vodi kroz kamenjar gdje više nema skrivanja od planine. I jednostavno znate da planine nikada ne pobjeđujete, nego vam dozvole da stanete na njihov vrh.

Na 2.086 metara nije bilo puno vjetra. Kada stanete na vrh, umor nestane. Ostane pogled. Sa Treskavice se Bosna i Hercegovina otvara kao velika reljefna karta. Na horizontu se uzdiže Maglić, najviši vrh države, ispred njega valovi Zelengore. Južno prepoznaju se Crvanj, Velež i malo ka zapadu kameni zidovi Prenja, planine koje izgledaju kao da čuvaju Hercegovinu. Prekoputa je i pitoma Visočica, zatim Bjelašnica, te bezbrojni vrhovi koji podsjećaju koliko je ova zemlja bogata planinama, a koliko ih malo zaista upoznajemo.

Na vrhu smo sreli grupu planinara iz Tuzle. Osmijesi među ljudima koji se prvi put vide na planini uvijek imaju neku posebnu vrijednost. Gore nema mnogo pitanja ko si i čime se baviš. Dovoljno je što si stigao. Tu smo sreli i mladu Holanđanku koja sama obilazi balkanske planinske vrhove. Dok mnogi od nas često traže razloge da ostanemo kod kuće, ona hiljadama kilometara daleko od svoje zemlje traži slobodu i neki svoj mir upravo na bosanskohercegovačkim planinama. Nisam mogao a da se ne sjetim legendarnog mostarskog pjesnika Mehe Džegera i njegove pjesme o Holanđankama, pustinji i bandži džampingu. Gledajući tu mladu Holanđanku na vrhu Treskavice, učinilo mi se da su se na trenutak spojili stihovi, planina i stvarnost.

Silazak je uvijek druga priča. Tada umor polako sustiže tijelo, a koncentracija ne smije popustiti. Negdje na stazi ukazala se zmija. Kratko smo zastali, ona je nastavila svojim putem, mi svojim.

Tek kada smo se vratili do Balotinih voda, pogledao sam prema vrhovima koje smo ostavili iza sebe. Shvatio sam da će mnogi pamtiti Malu Ćabu zbog visine od 2.086 metara. Ja ću je pamtiti po šali o Vladimiru Nazoru i šerpasu sa Sokolja. Treskavica će ostati tamo gdje je oduvijek bila. A ja ću, kad god neko spomene Vladimira Nazora, pomisliti na ruksak koji je nosio moj šerpas sa Sokolja i na prijateljstvo koje se najbolje mjeri uzbrdo.