Jesenja bajka na Zelengori

Da bi u Bosni i Hercegovini doživjeli bajku ne trebaju vam natprirodna bića. Dovoljno je otići na neku od naših planina i pogledate prema horizontu, vidjet ćete da se ''čudesno i nadnaravno isprepliće sa zbiljskim na takav način da između prirodnoga i natprirodnoga, stvarnoga i izmišljenoga nema pravih suprotnosti'', kako se i definira bajka kao književna vrsta. Ovih dana sam pravu jesenju bajku doživio na Zelengori, šetajući od nekropole stećaka na Čengića bari, pa prema Kladopoljskom jezeru i dalje ka Masnoj bari, pored Crvenog klanca i ispod Debelog brda, uživajući u fantastičnim dolinama... Pejzaž je u jesen intenzivno koloritan, moćan i naprosto vapi za pogledom. Apsolutni mir, prekida tek poneki bik kojeg možete sresti uz put i žubor brojnih potoka koji se niz padine strmoglavljuju ka dolini, barama i jezerima.

Slika Doriana Graya na Masnoj bari

Iz Sarajeva do sela Obalj ima malo manje od dva sata. Do tog sela put je asfaltiran i može se doći običnim automobilom. Ako nemate ozbiljan terenac, dalje se mora pješke. Ovo je ruta za šetače, s malo uspona i iz Oblja do nekropole Čengića bara, koja je na UNESCO-ovoj listi svjetske baštine, ili do Kladopoljskog jezera može se doći, također, za manje od dva sata. Pošto su dani već kratki, treba dobro procijeniti koliko dalje još želite planinariti, ali svaka naredna dolina prema istoku je pravi biser, nešto čega ima samo u bajkama. I ne bi to bile bajke braće Grimm, niti Hansa Christiana Andersena, nego bi to prije bile one legendarnog Oscara Wildea, koji je imao fenomenalnu sposobnost da u svoja djela ugradi aspekte fantazije i realizma.

I zbog jedne druge perspektive, sjetio sam se ovog irskog književnika, njegovog inteligentnoga smisla za humor i dosjetke, ali i njegovog najpoznatijeg djela ''Slika Doriana Graya''. Dok smo šetali pored Masne bare, močvare iz koje izbija visoka trava i dosta listopadnog drveća, prolazeći kroz Crveni klanac, ispod Orlovog kuka, nisam pomišljao na selfie koji je realno naša opsjednutost vlastitim izgledom, pa stoga Wildeov Dorian nikada nije bio aktuelniji nego danas. Nepristojno bi bilo okrenuti objektiv prema sebi, umjesto prema horizontu, obroncima Zelengore koje je jesen prošarala na magičan način. Taj Irac je imao nevjerovatan talent da u jednoj doskočici kaže sve što treba reći. ''Živimo u vremenu kada su nepotrebne stvari naša jedina potreba'', kazao je Wilde, kao da se iz prošlosti vratio u budućnost i prorekao ljudski usud koji nam je pred očima, da ne kažem kamerama... Zelengora vas vraća u realnost. Zato je dobro otići u planinu.

John Ford u Crvenom klancu

Opet, vizuelno slika dolina na Zelengori ujesen, vuče i na neki vestern. Kao da će iza Crvene stijene nagrnuti Indijanci. John Ford, režiser za kojeg su rekli da je stvorio sliku Amerike,  volio je ovakve lokacije. Njegova omiljena za snimanje filmova je bila doduše malo ''suhlja'', Monument Valley u američkoj saveznoj državi Utah. Ford je baš tu snimio neke od najljepših i najsnažnijih snimki svih vremena i tako opisao američki Zapad u svojim filmovima. "Ko kaže da se detalji ne vide na platnu, taj sigurno nije nikad vidio ni detalje ni platno. Gledaoci, naprotiv, sve vide", rekao je jednom. Ko dođe na Zelengoru, taj vidi sve. Taj prizor je kao na platnu, kao da je iz Fordovih filova, samo što ga je napravio Svevišnji. 

Kladopoljsko jezero je posebna priča, ona koja spaja Forda i Wildea. Sam naziv Kladopoljsko, jezero je dobilo po kladama (balvanima) kojih ima u jezeru. Pretpostavlja se da je ovaj dio Zelengore nekad bio sav u šumama, te je pored jezera išao i put kojim su se balvani izvlačili iz te šume. Jedan dio tih balvana je ostajao u jezeru. Kada se popnete na stijenu iznad jezera, osjeti se spokoj. Pogled ka zapadu ide do klanca, iz kojeg sigurno neće izaći Fordovi Indijanci. Tamo u suton ponire sunce, iza crvenkastog zastora, pretvarajući čitav krajolik u bajku koju vrijedi vidjeti. Naročito ujesen.