SELMA JOGUNČIĆ: Biti žena u autoindustriji je najnormalnija stvar

Autoindustrija je dugo važila za svijet rezervisan za muškarce. Da li je to stvarno tako i kako je biti žena u industriji automobila i je li to baš isključivo muški kosmos?

Nije. Sto posto nije. U autoindustriji sam otkako sam završila fakultet, ja ni ne znam kako je u nekoj drugoj industriji, ali biti žena u autoindustriji je sasvim normalna stvar. Puno se toga promijenilo zadnjih godina. Kad sam tek počela raditi u Škodi, to je bilo 2016. godine, u sektoru tehničkog razvoja je bilo desetak žena, u svim odjeljenjima. Sad se to broji stotinama, a u kompaniji u kojoj sada radim ima više žena nego muškaraca.

Žene su u ovom sektoru prisutne na svim nivoima – od planiranja i dizajna pa do proizvodnje i prodaje. Kako je izgledao tvoj put kroz autoindustriju u dosadašnjoj karijeri?

U Škodi sam u Češkoj radila u odjeljenju za centralnu elektroniku i u tom odjeljenju, između ostalog, radila sam na razvoju ključeva. Konkretno, bila sam zadužena za razvoj ključeva za model Octavije koji je na tržište došao 2020. godine – ne u smislu samog dizajna nego u smislu mehaničkih karakteristika, otpornosti na udare, na ekstremne temperature...

Nakon što sam prešla u Njemačku, u Audiju sam radila na personalizaciji vozila. Recimo, najprije sam radila na uvođenju Android operativnog sistema u Audijeve automobile, dakle govorimo o Googleovom operativnom sistemu kakvog imamo u mobitelima. Tu postoje različite predispozicije, različita podešavanja koja koriste različiti korisnici i koja je potrebno prepisati kako bi to funkcioniralo u autima. Kasnije sam bila u odjeljenju koje se bavilo aplikacijom i portalom myAudi. 

Čime se nakon rada za automobilske gigante u Češkoj i Njemačkoj danas baviš u Bosni i Hercegovini?

Nakon vremena provedenog u Škodi i Audiju, danas radim u Sarajevu za kompaniju Circuit Business Consulting (CBC), koja se bavi konsaltingom za automobilsku industriju duž cijelog lanca vrijednosti. Radimo na temi digitalnih proizvoda i servisa za međunarodnu autoindustriju od koncepta do implementacije. Klijent za kojeg radim je jedan od najvećih svjetskih proizvođača automobila, a konkretno radimo na personalizaciji automobila, odnosno više se bavimo automobilskim softwareom nego hardwareom. Tako da radim sličan posao kao u Audiju, ali sada iz Bosne i Hercegovine. 

Šta konkretno podrazumijeva personalizacija automobila o kojoj govorimo?

Personalizacija ovdje podrazumijeva kreiranje potpuno personaliziranog iskustva za osobe koje upravljaju automobilima. U autu postoje brojna podešavanja – od stanica na radiju, preko položaja sjedišta, volana, ambijentalnog osvjetljenja, postavki displeja, entertainmenta programiranog režima vožnje...

Ono što ja radim jeste da pomažem u tome da jednog dana samim približavanjem vozilu auto 'prepozna' vozača i automatski okruženje prilagodi prema njemu ili njoj. Dakle, od toga da vas auto pozdravi prema korisničkom imenu, pa sve dalje što slijedi. Uz personalizaciju, CBC se bavi i drugim inovativnim temama iz autoindustrije kao što su augmented i video reality i druge oblasti od strateške važnosti za autoindustriju.

Jesu li to stvari koje će odlučiti dalji razvoj autoindustrije i pozicioniranje proizvođača?

Teško je na to pitanje odgovoriti jednostavnim odgovorom. S jedne strane imamo razvoj digitalnih sadržaja za automobila koji je u jeku, a s druge strane prelazak na električne automobile koji se ne odvija onako kako je to zamišljeno. Neki proizvođači odustaju od električnih vozila, vraćaju se na klasične i hibridne automobile, ali definitivno svi teže tome da imaju što bolje softverske karakteristike u automobilima.

Sad postaje sve manje bitno kako auto izgleda u odnosu na ono šta auto može. Na tom polju se sad svi takmiče, i to ne u kontekstu toga šta auto može u smislu vožnje, nego koliko  je sposobno za samostalnu vožnju bez učešća vozača. Mislim da će u budućnosti ovo biti prevaga u odnosu na pitanje da li je automobil električan ili koliko brzo može ići.

Dakle, prilikom kupovine automobila ćemo se odlučivati otprilike na isti način na koji trenutno odlučujemo pri kupovini mobilnih telefona?

Otprilike tako nekako. Naravno, i to će zavisiti od tržišta jer – naprimjer – kod nas u Bosni i Hercegovini će se uvijek gledati omjer uloženog i dobijenog. Kod nas će ljudi uvijek težiti proizvođačima kao što su Škoda ili VW, ali tamo gdje ljudi za automobile mogu izdvojiti više novca gledaće šta sve neki auto može – mogu li ga otključati mobitelom, mogu li voziti a da ne drže volan... Ali sve to će jako utjecati i na cijenu vozila.

Da li će se ljudi u određenom momentu ipak zbog te cijene odlučiti da kupuju jeftinije i ono što im stvarno treba, ili će uvijek postojati ta ljudska želja za nekom ekstravagancijom?

Definitivno će uvijek postojati ljudi koji će ići za tim izražajem, koji će tražiti posebnost i kojima će automobili biti simbol materijalnog stanja, a postojaće i oni kojima je draža jednostavnost.

Radila sam u Škodi kad su u njihovim automobilima uvedeni prvi ekrani osjetljivi na dodir i kad je od kupaca dolazio feedback da im se to baš i ne sviđa. Međutim, i nekih sedam godina kasnije touchscreen je još uvijek tu jer je moderniji i izgleda ljepše. U stvaranju auta se uvijek vodi borba između dizajna, ergonomičnosti, praktičnosti... A i jednostavnosti i ekstravagancije.

Ako je iko sposoban pomiriti sve te zahtjeve i naći pravu mjeru to su sigurno žene. Da li bi drugim ženama preporučila karijeru u autoindustriji?

Naravno, i dalje postoje predrasude da neki muškarci nešto mogu bolje, ali ja se sa njima nisam susretala i nikad mi nije bilo uskraćeno da nešto radim zato što sam žena. Za mene je posao u industriji automobila jedini koji sam ikad radila i jedino što u ovom trenutku volim raditi. Uvijek bih žene ohrabrila za karijere u ovom sektoru.