Članak top banner 970x90
Autorski tekstovi

Vremeplov Toyota RAV 4: Amfibija Grofa Drakule

Jedna je Toyota, sa novinarskom posadom, prošla opasnim putevima bh. poraća, gazila rijeke zaobilazeći hajdučku drumarinu, u njoj se slušao i Lou Reed i Kemal Malovčić. Vozila je i hippije oko Pakraca i osvajala naša prostranstva.

Autor: Ahmed Burić

Bila su to vremena u kojima je sve izgledalo moguće, moguće i zbog toga što je entuzijazam rođen završetkom rata još trajao. Pet ili šest godina, nakon 1996. izgledalo je kao da je nešto moguće popraviti: Bosna i Hercegovina jeste bila porušena, ali je neka nada za društvo postojala. Ili se nama, naivnima, samo tako činilo. U svakom slučaju, izgledalo je da ima puno priča za ispričati i većinu vremena smo provodili na putu. Kolega Ado je imao Toyotu, RAV 4, što je tada bilo, valjda, najpoželjnije auto koje su (još uvijek nominalno mladi) novinari mogli imati. Zahvaljujući njegovoj sposobnosti, a i činjenici da svijet – a pogotovo Bosna – nisu bili poligon za sve vrste kontrole, od akreditacija do putnih naloga, u tih smo nekoliko godina putovali po svojoj zemlji, kako bismo je, konačno, upoznali. Uzduž i poprijeko, kako bi on rekao.

Hajduci i baje

On je dobio, praktično nov automobil, sa pređenih svega sedamdeset kilometara, i jedan od prvih zadataka je bio da s njim ode u Banja Luku. Tek otvoren, ''normalni'' put je vodio preko Travnika, Bugojna i Donjeg Vakufa, a počelo se govori o tome da se može i starim putem, preko Vlašića, pa onda na Skender Vakuf, koji se već tada zvao Kneževo. Izazov, naravno: kolega je potegao ručnu i odvezao se tim putem. To je predio čudesnih rijeka, sliv Vrbasa, u koji, među ostalim, utječu Ugar, Vrbanja i Pliva, što znači da je u poraću i mjesto porušenih mostova. Za prvu pomoć neko je – asli inžinjerija UNPROFOR-a – postavio metalne ploče preko vodene površine, ali te stvari ne mogu dugo bez hajdučije. Lokalne su baje odvukle pontone, i odmah instalirale traktor koji čeka hudnike – putnike, da im uzme deset maraka za prevlačenje na drugu stranu. Ljudi, pogotovo, Bošnjaci – povratnici, negoduju, ali šta će, valja im stići na drugu stranu. Kolega sjedi u autu, nikako mu se dojučerašnjim agresorima ne daje taj cener, huja je izašla na čelo i … Toyotom u rijeku. Ide tako mala amfibija, ljudi gledaju, on vrti volan i više i ne razmišlja šta će biti ako potone, borba je to, i kroz nekoliko desetina metara, konačno izađe na drugu stranu. Kopno. Sve što je uspio vidjeti u prizoru iza sebe je kako jedna žena, pokrivena šamijom, oduševljeno aplaudira, navijački, iskreno se radujući što ima neko ko ne mora platiti hajdučku drumarinu.     

Ima iz tog doba, fakat, svakakvih epizoda: od tjelohranitelja budućih optuženika za ratne zločine koji su nas vodili na intervjue, nakon što bi otkočili pištolje, do ''letenja'' putevima u kasnim noćnim satima kad bi i vozač i suvozač malo prikunjali, pa bi ih probudio tresak ateriranja na cestu i pored nje. Možda nas je čuvala nevidljiva nit činjenice da smo, svaki na svoj način, preživjeli ratne opasnosti, i uvjerenje da nam se tada, kad je najgore već prošlo, više ništa tako loše ne može dogoditi. Valja napomenuti i to da je onaj što ovo piše u toj priči apsolutno sporedan lik: A. je već tada krenuo obilaziti sve važnije ratne točke, prvo na Kosovu, potom na Bliskom Istoku, a onda u ostatku Azije, i vraćao se sa sve većim iskustvom i znanjem. Ja sam, pak, vjerojatno slijedom karaktera i stvarima koje imaju veze s nekom vrstom konformizma, smatrao da je mi je mjesto tu, doma, i da – budući nisam fotograf i nemam tu vrstu briljantnosti kao moj, možda i najdraži kolega – trebam pisati i pričati o srećama i tugama koje poznajem. Trudeći se da ne zaboravim onu maksimu da je čovjekovo djelo univerzalnije ukoliko što detaljnije i vjerodostojnije pokaže mikrosvijet kojim se bavi. A i bez obzira na to kakav ste majstor, uvijek je dobro biti desna ruka velemajstoru.

 

Muzika iz perionica mozga

Majstorima je, kaže dalje priča, bilo, i ostalo lako deverati oko te Toyote: bio je to, dakle, model druge generacije koji je stigavši 2000. godine na evropsko tržište, očarao dimenzijama i štedljivim motorom. Za pet godina koliko je ostala na tržištu, nikada nije opozvana i sve se to sasvim slaže s pričom da su precizni i odgovorni Japanci napravili savršen auto i za bosanske gudure: mislili smo da je svijet naš, on je to u jednom dijelu i bio, a sve što nam je unutra trebalo bilo je par flaša vode, i naravno, CD-ovi raspoređeni u dvije glavne grupe: normalno, ''strani'' i ''domaći''. Strane bi smo donosili svaki sa sobom, i to je bilo ono što smo obično slušali, plus što bi svaki od nas onog drugog htio i fascinirati ponekim ''svojim'' albumom. Sjećam se kako sam ostao bez riječi kad sam nakon decenija ponovo čuo Lou Reedov Rock and Roll Animal, ili neke pjesme grupe Black Sabbath. Moji glavni aduti su, pak, bili terenski: to je bilo vrijeme apsolutnog zamaha turbo-folka, a jedan od glavnih izvora prihoda velikog broja ljudi koji su se nakon rata našli, uglavnom, bez posla, bilo je prodavanje cigareta i piratskih CD-ova pokraj puta. Znalo se dogoditi da od Semizovca do Save, po tri puta uz male doplate promijenim s prodavačima set CD-ova, kako bi se stigao preslušati sav thrash koji se tada proizvodio, uglavnom u srbijanskim muzičkim perionicama mozga: kakvih je sve tu uradaka bilo. Što bi rekao onaj vječiti nesretnik Bora Čorba: ''na priredbi kod Frankfurta/peva Kurta/peva Murta/Sinan, Hasan, Jašar, Šaban/Nino, Šeki i još neki/ I naravno Džej./ Mala Maja Marijana/Anči, Brzi i Dajana/Keba, Kemiš, Rođa, Jami/svi zajedno u galami/ i, naravno – Džej.'' Vrhunac tog perverznog uživanja bio bi kad bismo usput primili kakve autostopere, i onda im, prema brzoj antropološkoj analizi puštali onaj muzički žanr koji bi ih najviše šokirao. 

 

Jednom, negdje oko Pakraca, u porušenim selima i divnoj, divljoj prirodi, održavalo se skup slobodnih građana nazvan Tribal gathering. To je neka vrsta nastavka hippie pokreta drugim sredstvima. Na unaprijed određenom i dogovorenom mjestu nađu se freakovi iz različitih zemalja, dovezu se s različitih strana svijeta, ima tu starih auta svakakvih modela (naravno da Volkswagenov hippy van – Buzz tu ima počasno mjesto), i mjesec dana – ili onoliko koliko mogu – provedu u prirodi bez struje, hraneći se iz prirode, šume i rijeke, i žive komadić života neuprljan modernim ritualima. Među njima ima šarenog i sjajnog svijeta – neki od njih su krajnje uspješni ljudi, a neki vječni nomadi – i obično su vrlo ugodni za druženje. Ali su jako ljubomorni na svoje okruženje, pa nam nisu dozvolili da slikamo njihovo seoce, ili da eventualno napišemo priču o njemu. Fair enough, reklo bi se, ako su već pobjegli od svijeta, nije im ni do medija. Od sunca sva izgorena po licu, dvojnica Janis Joplin, došla je ispred nas s gitarom, stotinjak metara od improviziranog seoceta gdje su živjeli, i zaželjela nam neku vrstu dobrodošlice. Bilo je to nepatvoreno kričanje uz udaranje jednog akorda sve vrijeme. Isprva je moglo biti simpatično, ali kako je stvar odmicala, a vriska i akord se nisu mijenjali, osim što je zvuk pojačavao, shvatili smo da je najbolje da polako napustimo prostor potrage za takvom slobodom. Mislim da sam tu negdje shvatio Boba Dylana zašto nije otišao svirati na Woodstock, krajem šezdesetih.

Almighty Kemal M.

U povratku, naišli smo na hippie par, dizajniran kao u Formanovoj ''Kosi''. Ona, sniježno bijele puti i plave kose, vodenasto plavih očiju, i on crnomanjast, duže valovite tamne kose, možda i deceniju stariji od nje. U bijelim, pamučnim togama, naspram naših crnih odora, izgledali smo kao bića s različitih planeta. Sjeli su natrag, on je stavio svoju ruku na njezinu, blago i pokroviteljski, i rekao: ''From one reality, to another.''

U retrovizoru sam vidio njezin izraz lica , na kojem je blagi užas skrivala pomirenost. Nisam ni izgovorio – ''a da im pokažemo treću realnost?'' – a Ado je već tražio neki od CD-ova kupljenih kraj ceste, kako bi im pokazali još jednu dimenziju. Izraz njihovih lica kad su začuli žanr koji je kolega B. I. tačno definirao kao zvuk između ezana i opće opasnosti , teško je moguće opisati. Iz zvučnika je izašao Kemal Malovčić, sam Nosferatu i Drakula zajedno, a njegov glas je prijetio da će tu, u Zapadnoj Slavoniji, doći zli duh i  pojesti dvoje zaljubljenih: ''ko meni ti bilo/ne imala sinova/ kuća nikad svatova/be sinova kuća pusta sahara...''  

Njihovo se olakšanje moglo rezati makazama kad smo došli do prvog sela. Zahvalili su se, ne bez ostatka užasa u očima, a hippie Grk je samo uspio procijediti: ''Is that a Turkish music?''

Mi smo odgovorili potvrdno i u povjerenju im dodali još da se čuvaju, jer u tim krajevima razni oblici uznemiravanja nisu rijetki. Biće da su se u vigvame vratili prije mraka.

Nadam se da još uvijek negdje šetaju prostranstvima, koje je osvojila Toyota, prije nego je nakon stotina tisuća kilometara konačno završila u Rumunjskoj.

Kod ''pravog'' Grofa Drakule

BIHAMK

Povezane novosti

Voda je benzin

Voda je benzin

Ovih dana se najavljuju velike vrućine, te je i u saobraćaju potrebna dodatna opreznost, ali i spremnost vozača i njegovih saputnika da u automobilu barem imaju koju flašu vode. Uz važnu napomenu: flaša vode uvijek mora biti u prtljažniku.

Opel koji je volio fudbal

Opel koji je volio fudbal

U Njemačkoj se igra Evropsko prvenstvo u fudbalu, a naš urednik donosi priču o njemačkom pank bendu koji je u starom Opel Rekordu C Coupe 1990. osvojio Italiju.

Gradilište pod konac

Gradilište pod konac

Radovi na dionici ceste između Sarajeva i Tuzle pokazali su da se može efikasno raditi na rekonstrukciji bez da se saobraćaj značajno ometa. Može se kad se hoće. I zna.

Možda bi vas zanimalo