Kasetofon koji je volio Halida

I danas, kad je tehnologija toliko otišla daleko od Japanca kojeg je donio tetak iz Švicarske i dok pjesme putuju kroz oblake podataka, teško je ne osjetiti nostalgiju za vremenima kad je muzika dolazila uz miris kaseta i poglede na krajolike u kojima zauvijek stanuje Halid Bešlić.

Stari je sredinom osamdesetih prodao Fiću i kupio crvenog Stojadina. Zastava je model 101 tek minorno korigirala s dizajnerskim detaljima interijera i eksterijera, pa ih drugačije nazivala, a ovaj je imao oznaku ''Comfort'', s crnim lajsnama. Malo kasnije, kao hediju iz Švicarske, tetak je donio kasetofon Sanyo za Stojadina. Bio je to skroz moderni autokasetofon. Radilo se o ozbiljnom Japancu. U to vrijeme, Sanyo je bila respektabilna marka elektronskih uređaja, a zanimljivo, 1947. godine osnovao ju je Toshia Iuea koji je bio badžo Konosukea Matsushite, osnivača Panasonica. Eh, da, kasetofon koji je povezao japanske i bosanskohercegovačke badže, ali ne samo to...

Baš tih godina, Halid Bešlić je postajao velika zvijezda, a Stari je nabavio kasetu Zbogom, noći, zbogom, zore. Album je objavljen 1985. godine u izdanju sarajevskog Diskotona. Bio je neki običaj da se na vidljivo mjesto stave ''najjače'' kasete. Na omotu je bio Halid u kariranom odijelu, s bijelom košuljom. Imao je i crnu mašnu-kravatu, poput mladoženje. Ime autora je bilo napisano velikim slovima, a naslov albuma malim. Slova su bila ispisana nekim ukrasnim serifnim fontom s karakterističnim zaobljenim završecima i retro izgledom tipičnim za dizajn iz 1980-ih. I to u pink boji, da se vidi izdaleka, što bi se reklo. To su slike, ali i zvuk koji su mi se vratili ovih dana...

Kad bi se preko Dubravske visoravni vozili prema Čapljini, u Opličiće, rodni kraj moje Majke, Halid bi pjevao iz Sanyja kao da je tu i sam odrastao. Njegove pjesme su bile spojene s krajolikom kojeg sam posmatrao iz Stojadina. Omiljena pjesma na tom albumu mi je bila Zlatne strune, pa bi mi je Stari znao vraćati na kasetofonu, jer je taj moderni Japanac već imao i tu funkciju. Stihovi i melodija te pjesme su bili nekako drugačiji, ali tek 40 godina nakon i silnih video isječaka koji sada iskaču na mrežama i podsjećaju na legendarnog pjevača, otkrivaju i zašto.

Naime, novinaru Amiru Misirliću Halid je ispričao:

''Na pjesmi Zlatne strune, trubu svira – znaš ko – Stjepko Gut. To nema niko. Nemaju pjevači zabavne muzike. Jedino je imala Nada Knežević, pošto je ona džez pjevačica...'' Halid je rekao da se sve desilo slučajno, da je Stjepko Gut došao na proslavu kod Tahira Durkalića koji je bio ton majstor i kod njega na albumu. On i Miša Marković su pobijedili na nekom takmičenju i došli su kod Tahira da proslave. U studija se vrtjela pjesma Zlatne strune. ''Ja sam tad već bio zvijezda, ali on nije znao ko sam ja. Nije znao ko je Zdravko Čolić a kamoli ko sam ja. Bio je iz nekog svog filma. Bile su popijene dvije, tri rakijice, i on kaže – 'Lepo ovo zvuči', na šta će onda Tahir – 'Pa ako zvuči lepo, ti uzmeš trubu i odsviraš ovo''. Tako je Stjepko Gut, jedan od najpoznatijih džez trubača ne samo s ovih prostora nego i Evrope, svirao na Halidovom albumu kojeg je posebno volio kasetofon Sanyo u Stojadinu mog Starog.

Kada je snažan zemljotres pogodio Japan 2004. godine, Sanyova fabrika je bilo ozbiljno oštećena, što je rezultiralo ogromnim finansijskim gubicima. Sanyo je 2005. najavio plan restrukturiranja pod nazivom Sanyo Evolution Project, pokrenuvši novu korporativnu viziju s ciljem da kompaniju transformiše u ekološki orijentisanu firmu, usmjeravajući ulaganja u proizvode s velikim potencijalom poput punjivih baterija, solarnih fotonaponskih sistema, klima-uređaja, baterija za hibridna vozila i modernih džidža kakve su kamere, projektori i mobilni telefoni. Poslije se spojio s Panasonicom, pa je zemljotres ujedinio nasljedstvo dvojice badža... Kasetofone su zamijenili CD playeri, pa USB-ovi, pa razni appovi i streamovi poput Spotifyja koji su dostupni u modernim automobilima...

Nema više Sanyevih kasetofona, ali Halid i njegove Zlatne strune su neuništivi.

I danas, kad je tehnologija toliko otišla daleko od Japanca kojeg je donio tetak iz Švicarske i dok pjesme putuju kroz oblake podataka, teško je ne osjetiti nostalgiju za vremenima kad je muzika dolazila uz miris kaseta i poglede na krajolike u kojima zauvijek stanuje Halid Bešlić. To ne može nadomjestiti nijedan algoritam, ni Spotify, ni najmoderniji zvučnik. Jer sad i znamo da je Halid više od glasa na kaseti, da je dio naših putovanja, krajolika i uspomena koje će trajati koliko i naši životi.