Motorne saonice Knez: Grunfov san

Prošli put za posjete Zagrebu htio sam, konačno, posjetiti Tehnički muzej na Savskoj, odnosno, kak' bi se reklo, na raskrsnici kod Studentskog centra ili jednostavno ''kod Cibone''. Ima ta zgrada nešto zavodljivo, i iako ne baš osobito visoka, vidi se izdaleka kad se šeta od Botaničkog vrta, ili dolazi s druge strane od Brozove ulice, gdje navratim kod prijatelja B., u studio. Drvo koje je poslužilo kao glavni materijal arhitektu Marjanu Haberleu da preinači spremište i okretište prvih električnih tramvaja. Koje je, prije toga, bilo – konjska štala.

Od konjušnice do muzeja

Gle slučaja, što bi rekli junaci legendarnog stripa o kojem ćemo nešto malo kasnije, a tijesno je povezan s ovom pričom. A teško da ima logičnijeg slijeda razvoja nekog urbanističkog prostora: prvo konjušnica, pa tramvajska remiza, i na kraju – muzej.  

Elem, okretište tramvaja je djelovalo sve do 1936. kad je nastalo trešnjevačko spremište u Ljubljanici. Trešnjevka će, pak, u naše živote ući s Alan Fordom, čiji će jezik junacima scenariste Luciana Secchia (pseudonim Max Bunker) i crtača Roberta Raviole (Magnus) dati legendarni Nenad Brixy (1924. – 1984.) hrvatski novinar, romanopisac, libretist, komediograf, pisac krimića, i šta sve ne, pojava kakva se rijetko nalazi i u većim kulturama. Sve te ''fore'' i poslovice, te driblerske šale i izjave legendarnog Grunfa i ostalih članova grupe TNT (''bolje živjeti 100 godina kao milijunaš, nego sedam dana u bijedi'', ''i prije smo imali probleme pa ih nismo rješavali'', ''tko leti vrijedi, tko ne leti ne vrijedi'', ''mi ništa ne obećavamo i ništa ne ispunjavamo – stranka istine''), sve je to napisao i upisao Brixy. 

Naravno, imao je polaznu osnovu, ali oni koji imaju značajniji uvid u original i čitali su ga na italijanskom u vrijeme nastanka (1969. – 1982.), tvrde da original ni izbliza nije tako šarolik i duhovit. Tome ćemo se, opet, vratiti nešto kasnije. A možda, u duhu grupe TNT i nećemo. Jednom, sigurno.

E sad, Haberle je drvenu zgradu projektirao kao proširenje Zagrebačkog velesajma, čiji je inicijalni dio bio također na Savskoj. Godine 1956. Velesajam je u cijelosti prebačen u Novi Zagreb, gdje je i sada, a 1959. zgrada je pripala muzeju. Arhitekt je pod upravom legendarnog gradonačelnika Većeslava Holjevca, razvio projekat nove zgrade, a Muzej je službeno otvoren 1963. godine. Od 2005., vodi se kao zaštićeno nepokretno kulturno dobro, a od 2015. odlukom Skupštine grada, a na prijedlog gradonačelnika Milana Bandića, Tehnički muzej u Zagrebu mijenja ime u Tehnički muzej Nikola Tesla.

Toliko o historiji. Koja je, kažu mudri Rimljani učiteljica života, ali nas, izgleda, nije poučila ničemu kako bismo bili pametniji.

Radi Tesla

I tako, nemalo sam bio sretan što je koleginica Antonela snimanje emisije za Vida TV, ponajbolju web televiziju u ovim krajevima, zakazala tamo. Prošli put kad sam bio u Zagrebu bio je ponedjeljak, a to je jedini dan kad Tesla ne radi: isti dan, samo oko mjesec kasnije ona je izabrala lokaciju i sa svojom ekipom dočekala Grunfovog duhovnog brata, koji je iz pravca Trešnjevke naravno kasnio. Neke stvari se nikad ne promijene, a ako se i promijene, to je u našem slučaju – na gore. Da ostanemo vjerni logici koja nas je podigla i čuvala sve te godine.

Ušli smo u Muzej, a tamo – tristo čuda. Kao dijete u prodavnici igračaka, šetao sam od eksponata do eksponata i divio se raznim stvarima: tokom snimanja razgovora pogled je letio na razne strane, najviše prema avionu “Orao”, koji je nastao iz saradnje jugoslovenske i rumunske avijacije (gdje će suza veg’ na oko?), starim tramvajima i lokomotivama, ali je jedan eksponat zaslužio većinu pažnje. Toliko da je Antonela, dalmatinskom pronicljivošću i velikim novinarskim iskustvom odmah primijetila.

- Ovo je za tebe, a? 

Pred nama je stajao potpuno savršen oblik za ljubitelje genijalnih skalamerija: nazad elisa poput avionske sa zaštitnom mrežom, da kakvom prolazniku ne otkine ekstremitet ili glavu, naprijed volan, a u sredini karoserija čamac amfibijskog oblika, sa dva sjedišta – naprijed i nazad. I sa strana, dva puta po dvije skije. Motorne saonice sa peterocilindričnim, benzinskim četverotaktnim motorom iz njemačkog motocikla Megola, na kojima se prednji par skija pokreće upravljačem, a potisak osigurava propeler koji dobija pogon od rotacionog motora. Filmsko – strip savršenstvo, maksimalna brzina 30 km/h, rad Marka Kneza, zanesenjaka i automehaničara koji je dugo razvijao ideju, da bi je 1931. pokazao i dobio patent za nju, pod rednim brojem 10081.

Priča dalje kaže da je Knez, zanesenjak iz Jukićeve ulice, sačekao prvi snijeg i proletio Zagrebom. Vjerovatno uvjeren u genijalnost svoga proizvoda zaboravio je mali detalj zbog kojeg njegove motorne sanke nikada nisu krenule u masovnu proizvodnju. Nikad nije bilo dovoljno snijega u Zagrebu da bi Marko bljesnuo sa svojim proizvodom. Sljeme je tada bilo daleko, a i nije bilo skijalište, upravo zbog ćudljivosti i rijetkih padavina, pa je konstruktoru, ozbiljnijoj proto – verziji legendarnog Grunfa preostalo da skine skije i na valjkastu karoseriju montira točkove. Bila je to kombinacija “auta i močvarnog glisera” dok majstoru, valjda, i to nije dojadilo. No, to nije važno. On je svoj san ispunio i konstruirao nešto što je malo ko vidio i koristio.

Sada, dok oko sarajevskih planina miriše snijeg dolaze i sjećanja o snijegu na Koševu i Džidžikovcu i “terenima” u ulicama Sutjeska, Gabelina, u Velikom parku i kod nas u malom, gdje je sadašnja lokalna vlast počinila zločin razvaljivanja dvorišta bagerima i ostavljanja gradilišta nako protesta građana. Čeka se snijeg, kojeg je sve manje, baš kao i u Knezovo vrijeme, da pokrije taj (ne)sretni prostor, i barem nakratko odagna misli o nemaru, javašluku, nebrizi i neznanju jedne grupe ljudi kojoj smo vjerovali i, uglavnom, joj dali povjerenje na (ponovljenim) izborima.

Sve naše naivnosti, zapravo, potječu iz romantizacije ideje da je moguće da čovjek svijet može učiniti boljim. Neki, poput Marka Kneza, i miliona (auto)mehaničara koji su imali svoj san o konstrukciji savršenog vozila su živjeli i sagorjeli u svojim snovima.

Neki ga nikada nisu ni imali.

Ali, nesreća nije u tome što neki pronalazak ili izum, pa i neko djelo, nije ispunilo očekivanja ni njegova tvorca, ni onih kojima je trebalo biti namijenjeno.

Nesreća je što su pobijedili ovi drugi. Oni koji nisu imali snove.