Vremeplov: Očevi i majstori

• Znate šta sam čuo? – presiječe me nekim dan pitanjem taksista, pun nevjerice.
• Šta, majstore? – znatiželjno ću ja.
• Da se prije rata moglo, natovarit’ auto na voz do Ploča, pa fino do dole vozom, a po moru autom.
• Stvarno – sjetim se ja – bilo tako.

Na prikolicu za aute popneš svoj, tad svi i jesu imali Stojedinice, Renoe 4, Golfa dvicu i malo vozom do mora, pa onda u Pločama skineš auto s voza i klaj – klaj, volja ti na Pelješac, volj’ u Dubrovnik, volj’ neđe oko Makarske. To je tada bilo “naše” more, pa je naš svijet bio upućen na njega.  Tada, negdje krajem osamdesetih u Jugoslaviji broj auta je rastao, a autoputevi su bili mislena imenica, pa su se na željeznici dosjetili da za veliku kompoziciju od Sarajeva do Ploča “svežu” nekoliko vagona na koje idu automobile. Bog zna je li i kakvo je ekonomsko opravdanje imala ta akcija, ali znam da moj Stari nikada nije  iskoristio tu varijantu. Samo je, u svom stilu, kratko opalio:

• Ne isplati se. A drugo, što vozim auto, ako će mi ga voziti voz. Hajde, da je brod, pa preko mora, a ovako… Nema smisla.

Camus u lokomotivi

To mora da je bio recept negdje iz većih i bogatijih zemalja. Jugoslavija je tada znala “prepisati” pojedine stvari iz bogatijih zemalja, pa bi one s manjim ili većim uspjehom funkcionirale, ali hoću da kažem da to nije bilo nikakvo čudo oko kojeg bi se mladi taksista ibretio.

U susjedstvu/ komšiluku nije ni danas. Vijest da se na more, recimo, iz Beograda, pa sve do crnogorske obale do Bara može ukrcati auto, za 30 u jednom smjeru, odnosno 60 za povratnu kartu, ubrao sam negdje na portalima, ima i dosta godina od tada. Tako je i na liniji Zagreb – Split, gdje se auti, samo oni niži od 155 centimetara utovaraju istočno od kolodvora u Zagrebu, blizu zgrade pošte, a u Splitu s parking između željezničkog i autobuskog kolodvora. I cijena je bila nešto niža, valjda i Evropska unija nečemu služi pa daje subvencije za željeznice.

Snaga nekog društva, između ostalog, mjeri se razvijenošću javne infrastrukture: zemlje koje misle o svojim građanima, na svaki način im žele olakšati život. I Češkoj, na pola Evrope, možete lijepo staviti auto na vlak, i doći do, recimo, Rijeke. A druga stvar, ne mora svako imati ni auto: tranzicijska pomama za brzim sticanjem kapitala je pokušala pregaziti sve socijalno, pa i načine prijevoza, ali čini se da se polako dolazi pameti. U tom smislu tržište neće riješiti ništa: ono će, poput proždrljive nemani, samo pojesti one koji se nađu na putu.

Ono što, eventualno, preostaje su uspomene. Gledao sam jednom film Dnevnik mašinovođe, reditelja Miloša Radovića, u kojem se problematizira, kako kaže Albert Camus, jedina egzistencijalna tema – samoubistvo. Jeste li znali da nijedan mašinovođa u bivšoj Jugoslaviji nije završio radni vijek, bez da mu se neki nesretnik ili nesretnica nisu bacili pod točkove. Na kraju, i na početku tog plemenitog posla, ima ta trauma s kojom se teško izlazi na kraj. Taj film, osim što je poema vlakovima i kulturi željeznice, on je i priča o ocu. 

Otac Miloša Radovića, legendarni srpski pisac Duško Radović bio je neka vrsta očinske figure onima koji su odrastali u bivšoj Jugoslaviji, pogotovo u njenom “istočnom” dijelu. Ljudi su ustajali ranije da bi slušali njegovo Beograde, dobro jutro, gutali i njegove mudre, a duhovite misli poput – “deco, tucite roditelje dok su još mladi, posle je kasno” – i vidjeli u njima onu blagost i energiju koja je u najboljoj mjeri očinska. Ako je Tito bio onaj strogi, a pravedni otac bivše, nikad nastale jugoslovenske nacije, najbliže onom koji je bio blagi, onaj koji ne kažnjava i ljuti se zbog nepodopština, dobrom i blagom tati, bio je Duško Radović.

A, kakav je otac bio, njemu – Milošu, to samo on zna. Moj je Stari znao biti ljut i prijek. Mislim da je sebi cijeli život prebacivao što nije postao umjetnik, i to ga je negdje tralo, iako je bio skoro savršen majstor.  

Uho majstor Johnnyja

Ali, sada imam prijatelja koji mi je ispričao priču. Toni je jazz gitarista, živi u Skopju, i jedan je od ljudi koji imaju ljekovito djelovanje na mene. Nije ih puno takvih, jer sam ja, valjda, od svog oca preuzeo dosta loših, i nešto malo dobrih osobina. Dakle, priličan sam ters. Kao i moj Stari koji je imao topline, ali je nije mogao, ili nije znao pokazati. Tako da sam ja blago ostao i zakinut za očinsku blagost, ali za energiju, pa i ljubav – to ne. Toni i ja smo se zbližili preko muzike, preko čega bi drugo, i dok sam ja u osamdesetim nešto pjevušio po plažama i nikad ostvarenim bendovima, on je, nešto stariji, svirao u orkestru i išao po Italiji i Njemačkoj svirati na ulicama i tako zarađivati kruh, i spremati se za Ameriku, za Berkeley.

Još nas, pored muzike, nešto veže. I njegov otac, Jovica, bio je majstor i popravljao aute. I to kažu, najbolji u Skoplju. Svi su ga zvali majstor Johnny, a on bi samo oslušnuo motor, i dao se u njegovo popravljanje. Nikad ga nisam upoznao, ali zamišljam ga kao neku vrstu legendarnog Zorana Radmilovića iz serije ''Automehaničarska radionica''. To su vam oni, koji su majstori i za aute i za ljude.

Najbolja priča o majstor Johnnyju je ona u kojoj ga je neka njegova mušterija nazvala telefonom, sa duga puta, jer mu je motor zakašljao, negdje oko Osijeka.  Čovjek se pitao šta bi moglo biti njegovom autu, i prepao hoće li savladati dug put. Majstor Johnny ga je smirio i kazao čovjeku – onda nije bilo ni mobitela ni nikojeg vraga – da dogura auto do govornice i pusti motor da malo radi. Nakon nekoliko sekundi, rekao je šta bi moglo biti, i da vozač negdje tamo u Slavoniji gdje je na putu ode majstoru i kaže to i to. Tako je majstor Johnny “na uho” popravljao aute, i tako je postao legenda. Poginuo je u saobraćajnoj nesreći, i to u Renaultu, koji nije bio njegov, jer je on vozio Zastavu 101.

Možda je Toni naslijedio njegov sluh i tako postao veliki gitarist. Prošao je svijet uzduž i poprijeko i samo jednom imao saobraćajnu nesreću. Na raskrsnici u Skopju, na isti dan, samo dvadeset godina kasnije, na istom mjestu gdje je poginuo njegov otac, majstor Johnny.

I zato, kad vidim aute kako se voze na željezničkoj kompoziciji, kroz glavu mi prođu sve te slike, i srce mi nekako zaigra. Mislim o našim očevima koji su popravljajući aute, zapravo, popravljali ljude.