Vremeplov Džip: Komedija, tragedija, drama

Ne znam kako je s vama, ali kad vidim džip imam neki čudan osjećaj, nešto između blage nelagode zbog toga što me terensko vozilo uvijek podsjeća na besputne terene kojima se ljudi prevoze, kad su ''normalni'' putevi zatvoreni, i neke vrste zadovoljstva jer vožnja u džipu znači često ugodan, i, nerijetko, dug put. Kao dijete mislim da sam se samo jednom vozio u nekom Land Roveru, tom pra-džipu kojeg su posjedovale milicijske jedinice, a onda je, mislim, došla ta godina u JNA, u kojoj me, eto, nije zapalo da se vozim u PUCH-u, koji je bio rezervisan za one sa ozbiljnim činovima.

Mislim da nas je neko jednom posjedao u starog Willyja i provozao nas negdje oko slovenačkih brda, uz samu granicu sa Gorskim kotarom. Nisam se, velim, navozao džipom. Za nas, izabrane u svečani vod, koji smo pucali počasnu salvu, bio je čuveni Pinzgauer, mali teretnjak koji uz zid zgrade, odozdo nagore može prevesti petnaestak ljudi. Pravi mali pauk.

Ratna moda

Moda džipova, čini se, krenula je uz rat, isprva nekako neprimjetno: ljudi kao da su počeli kupovati aute kojima će lakše na vikendicu, ili će lakše dovesti fasung iz samoposluga ili zimnicu s pijaca. U ratu, džip je već bio statusni simbol, u njemu su se vozili komandanti, žestoki momci, međunarodnjaci ili gastarbajteri koji su zaradili novce i iz daleka svijeta dolazili pokazati svoju lojalnost braniteljima. Brzo smo se navikli na njih: znalo se da se iza matiranih stakala sjede žestoki momci koji negdje nadohvat ruke imaju naoružanje Heckler&Koch ili neki opak Glock, i znalo se da se treba kloniti eventualnih rasprava oko prednosti. Oni s džipovima su svakako imali tu prednost i s njima se nije moglo niti vrijedilo raspravljati. Novine su bile pune napisa u kojima su ''sačekuše'' izvođene tako što bi neka banda presrela džip suparničke i izrešetala nekog u njemu, ili su, pak, neugodni svjedoci tajnih zločinačkih operacija uklanjani tako što bi se spustio prozor lijevo od vozačkog mjesta i iz njega bi izletio rafal kojim bi bilo jedno poglavlje kriminalnih hronika bilo zatvoreno, a drugo počinjalo. Naravno, džipovi su tome bili krivi koliko su bili pogodni za takve stvari, odnosno koliko su ih njihovi vlasnici koristili za to. Gadne su bile devedesete godine prošlog vijeka, za ljude, pa i za one stvari koje ih prate, odnosno voze.

Inače, džip tehničku izvrsnost posjeduje zahvaljujući pogonu na sva četiri točka, iako je prva limuzina sa takvim pogonom bio Jensen FF iz 1966. godine, ovaj pogon je svjetski postao poznat tek 15 godina kasnije pojavom legendarnog Audija S1. Ideja njegovih konstruktora je bila da im treba terenac (rally auto) koji će dobiti na sigurnosti, a neće izgubiti vozačke performanse. Niko se nije nadao da će ovaj sportski kupe pokretan turbo motorom postići takav uspjeh. Kao što malo ljudi zna – a nije ih ni briga – to da je jedan od najpopularnijih sportskih auta svih vremena, zapravo, proizišao iz motora za traktore. To priču o džipu, ponovo vraća na početak: najstariji brand koji je i danas u funkciji je u vlasništvu FIAT-a i već su proslavili 80 godina njegove uspješne proizvodnje.

U životu, uvijek ispadne nekako tako: Italijani su se, dakle, ''okoristili'', dok se Englezi i Nijemci ne mogu dogovoriti ko je prvi pokrenuo pogon na sve četiri točka. Prvi tvrde da je to bio inžinjer Bramah Joseph Diplock, koji je još 1893. htio napraviti vozilo koje bi manje oštećivalo tadašnje puteve. Drugi nemaju dileme da je sve, pa i 4x4, krenulo od legendarnog Ferdinanda Porschea, koji je na izložbi u Parizu 1900. pokazao nespretno tešku mašinu s nekim brzinskim osobinama, a bila je urađena za bečku K. und K. Hofwagenfabrik Ludwig Lohner & Co. Ko god da je bio prvi, ostavio je za sobom naslijeđe koje će (automobilističkom) svijetu ostaviti novu dimenziju, i to u vidu džipa.

A ako bi među njima tražio najpopularniji, to bi vjerovatno ispao Cherokee, čija proizvodnja u različitim izvedbama traje od 1974. godine, ali nikako nije evropska stvar. Osim u Sjedinjenim Američkim Državama, proizvodi se u Kini, Egiptu, Venecueli i Argentini. Proizvodi se generacijama, a nikada nisam čuo nikoga ko se žalio na njega. Sticajem slučajnih okolnosti vozio sam se u jednoj od novijih verzija, i nije mi bog zna kako bilo udobno, ali da se radi o lađi koja plovi drumom, o tome nema nikakve dvojbe. Ne osjetiš kad se voziš, kako se ono kaže.

U Crnoj Gori

Međutim, mene motori, ovjesi, bombine, kurble, akumulatori i vuča, zapravo, ne zanimaju. Ono što mene interesuje je priča, a jednu mi je ispričao prijatelj pisac iz Crne Gore, u koju, opet, sticajem okolnosti, a i vlastitom željom i voljom, u posljednje vrijeme često dolazim. Elem, u Crnoj Gori, u vrijeme kada je trebala ući u NATO i riješi se višedecenijskog ruskog pritiska i srpskih pretenzija da vječito upravljaju tom malom zemljom, odvija se, valjda, jedan od epiloga tranzicije. U gradićima na primorju trajao je rat narko-kartela, i skoro svakodnevno su se događala ubojstva. To je smrtni rulet za one koji brzo žive, brzo se bogate i još brže umiru. Što se tiče žrtava iz tog miljea, nemam baš nikakvog sažaljenja ni za koga od njih, ali je bio problem što su ti obračuni sve više prijetili i građanima koji se nađu u blizini, piju kafu na primorskome suncu, kupuju u običnim trafikama ili samoposlugama, ili idu u školu i posao. Muka je to sve skupa bila, ali nigdje kao u Crnoj Gori tragično i komično nisu tako blizu, i nigdje se tako očigledno ne sudaraju.

Ima, dakle, na crnogorskoj obali baja koji ima blindirani džip, i već dugo je meta raznih kriminalaca. Nekoliko puta su pokušavani atentati na njega, ali nije uspjelo. Očigledno zna kako se treba zaštititi, pa uspješno, sve do jednom, izbjegava zamke. Ali, kad mu pukne film, sjedne u blindirani džip i krene sporo voziti ispred kafića gdje sjede pripadnici neprijateljskog klana. Stvar se nastavlja tako da on vozi deset na sat, dok neprijatelji sjede ispred kafića i pucaju u njegov džip. Tako se odvija igra u kojoj je zalog nečiji život, i koju najbolji reditelj filmskih paradoksa ne bi znao snimiti. Pucnjavu loših momaka u kojoj ne strada niko.

Eto, zato kažem da ponekada džip izaziva nelagodu. Ali, nijedno vozilo nas, valjda, ne može tako obradovati i nasmijati. Gorko, do suza, kakvi su, ponekad, naši životi.