Standard na štapu

Standard građana Bosne i Hercegovine ne prestaje opadati baš kao ni rast cijena i inflacije što u uslovima veoma niskih zarada u realnom sektoru i visoke stope nezaposlenosti vodi ka opštem siromaštvu. Na to upućuje i najnoviji izvještaj o poslovanju prodavnica već upotrijebljene odjeće i obuće (second hand). Jedan od najvećih lanaca ovih trgovina Textile House u prošloj godini u BiH je zabilježio rast poslovnih prihoda do nivoa 4,60 miliona KM i dobiti od 594 hiljade KM. Poslovni prihodi su veći za 323 posto u odnosu na 2020. pandemijsku godinu. Najezda kupaca u ove prodavnice ne jenjava ni u 2022. Naprotiv. Tamo se proteklih mjeseci ove po mnogim obilježjima recesijske godine ide i po donji veš, a ne samo po košulju, bluzu, haljinu, pantalone što se može kupiti za nekoliko konvertibilnih maraka.

Kad zavirite u i oko velikih tržnih centara, moguće da ćete dobiti drugačiji dojam o aktuelnom socijalnom stanju nacije. Ljudi tamo naprosto hrle, a samo poneki izlaze sa kesom u kojoj je kupljena nova roba. Najbolje rade kafane i restorani, odnosno prodavnice brze hrane pred kojima u redovima na narudžbu čeka i po dvadesetak osoba – sudeći po njihovoj odjeći, različitog socijalnog statusa. Privukle su ih cijene poprilično niže u odnosu na one u klasičnim restoranima i činjenica da bi za spremanje obroka kod kuće morali izdvojiti mnogo više u odnosu na cijenu istog ili sličnog obroka u trgovačkom centru.

Iz tog razloga boje i modeli raskošnih haljina i božanstvene žene koje su se pojavile na crvenom tepihu na netom završenom Sarajevo Film Festivalu za mnoge djeluju kao lijep san od kojeg će im oči sigurno treptati u narednih nekoliko mjeseci. Dok ponovo uživo ne vide nešto slično. Ako ćemo iskreno po prikazanom glamuru, ne zaostajemo za Evropom i ostatkom svijeta unatoč činjenici da su tamošnje plaće zaposlenih nekoliko puta veće od naših.

Ne bih ovog puta i na ovom mjestu o festivalu i onom što ga je obilježilo da prije njegovog zvaničnog početka nije premijerno održana projekcija radne verzije filma ''Blum", posvećenog gromadi među ex jugoslovenskim i bosanskohercegovačkim privrednicima direktoru Energoinvesta Emeriku Blumu. Pri tom nije bio impresivan samo autentičan materijal koji je rediteljski odabrala i priredila Jasmila Žbanić, već i to da je projekciji prisustvovalo oko 4.000 posjetilaca u zanimljivom miksu nekadašnjih zaposlenika te velike u svijetu ugledne kompanije i mladih ljudi od studenata do onih što već imaju koju godinu staža. Ovi drugi mogli su da nauče poneku lekciju o tome šta treba raditi u kriznim vremenima, ali i kad sve ide po koncu. Naš aktuelni problem je što danas ni za jedno ni za drugo nemamo pravo rješenje i viziju šta dalje. A Blum je, kao što mi reče jedan od njegovih bliskih saradnika, bio deset godina ispred svih njih i vremena u kojem su radili. Ima li u BiH danas ljudi sličnih Blumu? Odgovor na to pitanje čekam od kraja 2019. godine, nakon što je javno ozvaničeno da je Udruženje poslodavaca Federacije BiH ustanovilo menadžersku nagradu “Emerik Blum”. Nakon toga oglasili su se još samo jednom izjavom da zbog pandemije odgađaju donošenje odluke i da će to učiniti čim uslovi dozvole. Film “Blum” je ozbiljno podsjećanje da čekanje na njihovu odluku više nema nikakvog smisla.