Rumunski ringišpil u Daciji 1300

Olimpijska je godina, a ljeto već najavljuje svoju jaru, a vjerovatno i gužvu od koje će se čovjek morati negdje skloniti. A opet, valja smisliti i plan kretanja u intervalu između dva velika takmičenja: prvo Evropsko u fudbalu (na kojem, da parafraziramo jednu staru pjesmu Zabranjenog pušenja, neće biti mene), a onda, za dvije sedmice, Olimpijada. Jer, čovjek pogotovo u ovim godinama od silnog sjedenja pred ekranom nakvasa, pa onda sam sebi, a svijetu unaokolo izgleda kao antireklama za sport. Inače, u lingvističkom smislu pravilno je reći Olimpijske igre. Jer, Olimpijada je onaj period od četiri godine u kojem se takmičari pripremaju. Da budemo u skladu s rodnom ravnopravnošću – takmičarke.

 Heroina iz Onestija

Jer, prva heroina s tog najvećeg sportskog takmičenja bila je ona. Ime Nadie Comaneci, rumunjske gimnastičarka pojavilo se na sportskim stranicama novina još 1975. godine, u izvještajima s Evropskog prvenstva u norveškom Skjernu gdje je tada trinaestogodišnja djevojčica osvojila četiri od pet zlatnih medalja u disciplinama parter, greda, preskok i dvovisinski razboj. Iako je u konkurenciji bilo više od dvadeset zemalja sve osvajačice medalja su bile iz tri reprezentacije: Sovjetskog saveza, Njemačke demokratske republike i Rumunije. Za Nijemce i Ruse, reklo bi se, očekivano, ali otkud u priči male Rumunke, stasale u eksperimentalnoj školi gimnastike u gradiću Oneśtiju, u moldavskoj pokrajini, s oko svega 35.000 stanovnika.

U šezdesetim godinama prošlog stoljeća Rumunija se našla pred delikatnom situacijom u kojoj je novi šef komunističke partije Nicolae Ceausescu u bloku iza Gvozdene zavjese trebao napraviti nešto kako bi se ojačao nacionalni ponos. Jer, bilo je jasno da se Moskva, osim što je formalno vladala tim dijelom Istočne Evrope, neće petljati u, za komunističke vlasti, uvijek preosjetljivo nacionalno pitanje. Ceausescu, ''najbolji Titov učenik'', kako ga se kolokvijalno često nazivalo je u sportu vidio priliku da zemlja izađe na svjetsku pozornicu, a i mogućnost da se u inostranstvu nešto i zaradi. Teške ekonomske prilike diljem socijalističkog svijeta i održavanje glomaznog aparata na vlasti – oslonjenog na ogromne i odane tajne službe – zahtijevali su novce. U jednom takvom projektu, školi za gimnastiku, našli su se Bela i Martha Karoly, mladi bračni par koji je nakon završene više škole za fiskulturu dobio posao u provinciji. Pripadnik mađarske manjine u Rumuniji, i bivši rukometaš i čovjek bez viška empatije, Karoly je uz partijsku podršku, čvrstom rukom i rigoroznim planom treninga stvorio je pravo čudo, koje je u Montrealu 1976. zasjalo punim sjajem. Pet medalja jedne takmičarke (zlato u pojedinačnom višeboju, i dvovisinskom razboju, te na gredi, srebro u ekipnom višeboju i bronza na parteru) i danas je jedan od najvećih rezultata u historiji. Četiri godine kasnije, u Moskvi 1980., Nadia će potvrditi još dva zlata (greda i parter), i osvojiti dva ekipna srebra i ostati upamćena kao možda najveća u povijesti.

Ti snovi i takve karijere traju kratko, jer zahtijevaju iznimne napore i skoro nezamislivu fizičku i mentalnu disciplinu. Za njezin nastup u Montrealu, na dvovisinskom razboju, rumunski pisac Stejarel Olaru u knjizi ''Nadia Comaneci i Securitatea'' (Izdavač: Naklada Ljevak, Zagreb, 2024.) piše: Nadia je skočila na donju prečku, zatim na gornju, napravila krug naprijed, stala na rukama, zatim se zanjihala na donjoj prečki, pa se okrenula na višoj prečki, nastavljajući vježbu uz potpunu kontrolu ispuštanja i hvatanja prečki i s trenucima savršene ravnoteže. Na kraju, prije saskoka, njezino je tijelo u luku lebdjelo nekoliko časaka, netom nakon što je izvela zaokret iz trupa na donjoj prečki koji ju je snažno izbacio u zrak. Sve skupa trajalo je jedva dvadeset sekundi.

Događaji koji promijene svijet, pogotovo sporta, u suštini, zapravo traju vrlo kratko: koliko je trajala Maradonina ''božja ruka''? Manje od sekundu. Jordanov šut protiv Utaha? Od trenutka krađe do pogotka 10 sekundi, sam šut i dribling oko dvije. Poništeni sprint Bena Johnsona... Velike se stvari događaju brzo.

I sve karijere brzo prođu. Pogotovo one koje počnu rano.

U blizini Porodice

Nadiji Comaneci je iz različitih razloga bilo zabranjeno da putuje izvan svoje zemlje. Pogotovo nakon što je njezin trener 1981. ostao u New Yorku. Svemu tome je svakako kumovala i činjenica da je neko vrijeme, što je uvijek nijekala, provela u emotivnoj vezi s Nicuom, mlađim sinom bračnog para Ceausescu, što ju je dovelo u blizinu Porodice. Koja je očajnički pokušala sačuvati vlast, čak i onda kad je bilo jasno da će se taj režim srušiti kao kula od karata. Epilog znate: bračni par Ceausescu je završio pred streljačkim strojem, Nicolae i Elena su ubijeni da bi se zaustavilo dalje stradanje i sukobi snaga revolucije i diktaturi do kraja odanih dijelova tajne službe.

Knjiga o kojoj govorim puna je detalja o životu velike gimnastičarke. Težak put, posut ružama, iza kojih ostaje trnje, dramatični događaji njezinog bijega pješice preko mađarske granice 1989. – što će Nicolae C. shvatiti kao osobni poraz – i put do Beča, u kojem će dobiti azil i kartu za Sjedinjene Države. I kasniji život u kojem će teško raskinuti veze s onima koji su joj pomogli u bijegu, i konačno američko državljanstvo.

I sve to kao da ostaje u sjeni jednog sastanka rumunjskog političkog vrha nakon Olimpijskih igara u Montrealu u kojem se odlučuje kako će sportisti biti nagrađeni. Ako ni zbog čega drugog, onda vrijedi pročitati spomenutu knjigu: kad drug Richard Winter, naravno pripadnik njemačke nacionalne manjine, član Centralnog komiteta i pazite sad, zamjenik člana Izvršnog političkog komiteta Komunističke partije Rumunije, inače ministar, predlaže da se treneru da nagrada, i to ''ne ni Škoda, ni Trabant'', nego Dacia 1300, a drug Ceausescu potvrdi da se Beli Karolyju, za praktično, životnu nagradu da 30.000, a njegovoj supruzi 20.000 leja (što je protuvrijednost od između 7.000 i 8.000 dolara), njoj Škodu, njemu Daciu, ispred vaših očiju se odvrte, praktično, svi filmovi ovoga svijeta.

I iznova podsjete na to kako je on bio i ostao nepravedan, i kako su pravi i istinski heroji, i kad izgleda da su na tronu, zapravo, uvijek kontrolirani i podcijenjeni u odnosu na one koji vladaju, a zapravo, ne znače ništa.

Osim što su spremni na sve. 

Kao što ni većini onih koji danas imaju automobile ne znači ništa Dacia 1300, rumunski licencni Renault 12, čija je proizvodnja počela 1969. i bila glavni proizvod te tvornice narednih tridesetak godina: za tadašnji socijalistički svijet bila je to limuzina srednje veličine, dugačka 4.345, široka 1.616 i visoka 1.435 mm, uz tada povoljnu potrošnju od 7 do 8 litara. Do 21. jula 2004., kad je napravljen posljednji Dacia 1310, ukupno ih je proizvedeno 1.959.730, u limuzinskoj, karavanskoj i pickup verziji. Danas je Dacia jedna od najbrže rastućih kompanija, a nekadašnji su modeli pali u zaborav.

Kao, uostalom, i Elena Ceausescu, koja je, čini se, najviše utjecala na to da se Nadiji Comaneci život značajno oteža nakon velike karijere.