Prvi Ford i posljednji Titov posjet BiH

Taj Konjic, čaršijica na vratima Mediterana, stvarno je majdan priča: Neretva tu, tek “postaje” ona rijeka koja će u Mostaru i dalje u Počitelju i Čapljini pokazati svoju punu, bezvremensku raskoš. Odnosno rascvjetava se iz onog pupoljka kanjona Rakitnice, nakon što prođe sve one bukove i okupa bijele litice. “Mala” granica kontinenta i Mediterana, “i” u imenu Bosne i Hercegovine, na granicama se taloži sve, priče ponajbolje, pa su zato i pripovjedači velemajstori. Zuku Džumhura zna manje-više čitav svijet, odnosno ono što je od njega ostalo, a za Džemala Agića, rahmetli profesora geografije, čijim imenom se danas zove Bošnjački kulturni centar u Rijeci se može kazati da je jedan od glavnih krivaca zašto se onaj što ovo piše uopće bavi tim uzaludnim poslom. Elem, onu koju ćete ovdje pročitati ispričao je Besim Nikšić, čuveni drvorezbar, čiji sinovi Adem i Orhan, nastavljaju tradiciju obrade drveta i rukotvorina u svjetski poznatoj i nagrađivanoj firmi Zanat.

Em musliman, em turist...

Besim je, dakako, znao Zuku, a njegov je brat Mukerem, bio jedan od putopiščevih najboljih akšamlijskih drugova. Naša je priča i počela od one legendarne anegdote kad je Zukin rođak, imenom Asim, krenuo starim motorom Zyndappom, što se pojavljuje u svim ratnim filmovima od Otpisanih do Indiane Jonesa, prema jugoistoku, asli u Makedoniju ili Tursku, i zaustavio se u Prizrenu. Tamo stane pred kahvu, ljudi tamo čibuče, puše i otpuhuju, a neki, beli efendija, čovjek s ahmedijom, obrati se Asimu: 

- German?

A on odgovara:

- Jok! 

Onda Prizrenac pita: 

- Kako jok? Motor. Kako se vikaš? 

On odgovori: 

- Baška motor. Asim. 

A ovaj će:

- Aferim. Em musliman, em turist.

- I ja sam imao motor, priča Besim, samo što nije bio Zyndapp, ali jeste bio njemački, DKW, čini mi se. Poslije 2. svjetskog rata je većina motora bila njemačka, dok u šezdesetim nisu zavladale Vespe. Ali, to i nije bilo najveće čudo, nego to da je moj otac Adem, imao i prvi auto u Konjicu.

- Dobro, kako to?

- Mi smo Drugi svjetski rat proveli u izbjeglištvu, sklonjeni u selo Bijela. Konjic je, zbog industrije, a i zbog položaja, bio na udaru bombardera, i ljudi su se povukli gore, uglavnom u brvnare. Bilo je nešto stoke, čime smo se hranili. Mi djeca nismo baš znali šta se tačno događa, pa bismo pjevali pjesme koje smo čuli od starijih. “Parabela puna navojaca/ bježi Tito eto eseovaca.” Dakle, stariji su znali da Nijemci šalju velike snage da unište partizane, gore na Sutjesci.

Uto je, nekad, neki izbjeglica iz Dalmacije u Konjic dotjerao auto, Forda T. Išao je, valjda, prema Sarajevu, ali je ostao bez goriva. U gradu haos, ko zna koliko je tada u čitavoj Bosni moglo biti civilnih pumpi, i on ponudi auto na prodaju, samo da nekako dođe do cilja, šta li. Moj otac kupi auto, ali i on je kuburio s gorivom, nije znao voziti, pa bi vozač dolazio iz Mostara. Teže bilo doći do vozača, nego do auta. I na kraju ga proda nekom čovjeku u Bradinu, koji je, valjda, imao još jedno takvo auto, pa je od dva sastavio jedan, šta li je radio, ko će ga danas znati.

To, danas stvarno ne možemo znati, ali ono što je ostalo zapisano, govori o tome da je stari Henry Ford imao planove, za proizvodnju automobila u Jugoslaviji, ali su se izjalovili. Evo, i kako: barski nadbiskup Nikola Dobrečić je još 1926. razgovarao za zastupnikom Forda zbog otvaranja fabrike za montažu vozila. Stvar je predložena Ministarstvu trgovine i industrije, i kreće prepiska. Tri godine kasnije Dobrečić se sastaje s Henryjem Fordom i njegovim sinom. Nedostatak željeznice im nije predstavljao problem, jer je dovoljno more. Dogovor je glasio da se u Sjedinjene američke države šalje godišnje dvanaest ljudi, koji bi se obučavali za rad u tvornici. Sedmog novembra 1929. godine Jugoslovenska vlada zvanično biva obaviještena da Ford Motor Co. ozbiljno razmatra Jugoslaviju, kao moguće mjesto za izgradnju tvornice. Kompanija je obavijestila Vladu da bi fabrika radila montažu i djelimičnu proizvodnju automobila, koja bi služila kao skladište za Jugoslaviju i nekoliko okolnih država. Ford bi u najvećoj mjeri koristio domaću radnu snagu, s tim da bi određeni dio sirovina i neki gotovi dijelovi bili uvezeni.

Ford je zatražio oslobođenje od svih poreza, taksi i dažbina na određeni vremenski period, oslobađanje od carina na sve mašine i alat za fabriku, za sirovine i automobilske dijelove, tarifske povlastice u saobraćaju i sporazum o zapošljavanju stranaca. Ministarstvo trgovine i industrije Kraljevine Jugoslavije će pozitivno odgovoriti na te zahtjeve, i zauzvrat zatražiti  da godišnja produkcija bude minimalno 1.000 vozila i to: dvije vrste teretnih i jedna putničkog. Ono što će slomiti pregovore bila je tačka gdje će se graditi: Ford je insistirao na Primorju, dok je vlada u Beogradu insistirala da fabrika bude u unutrašnjosti Srbije, tačnije u Kragujevcu.

Propast porodice Topalović

Tako će se, eto, dogoditi da nijedan automobil čija je proizvodnja prva dostigla brojku od milion jedinica, simbol napretka i tehnološkog razvoja ne samo Amerike, nego i cijelog svijeta – pa i Maratonci u filmu Slobodana Šijana i Dušana Kovačevića voze Forda T – ne bude sastavljen tu, gdje bi nekako bilo prirodno da mu bude stanište za ovaj dio svijeta. Zbog “geografije”, odnosno zbog želje da se Jugoslavija “očuva” na principima dominacije samo jednih. Zbog čega je, kao uostalom i porodica Topalović u Maratoncima – propala.

A život će ići dalje, s Fordom i bez njega, i drug Tito će 1978. godine, za posljednje posjete Sarajevu, otići u Konjic, gdje će mu ondašnji dječak koji je pjevao o tome da bježi pred esesovcima, izraditi drvenu rezbarenu kutiju, s još nekoliko stvari u njoj: 600 godina starom sabljom, poklonom porodice Fadilpašić, i dvjema kuburama, radom sarajevskih majstora iz 18. stoljeća.    

Sve to, sačuvano, i danas stoji u Muzeju Jugoslavije. I svjedoči možda o tome da se sve dogodi kada treba, i kako treba, mada često mislimo kako se trebalo dogoditi prije ili kasnije. Ili nikako.

I ko zna, šta bi bilo da je starome Fordu uspjelo da otvori fabriku u Herceg Novom? To, sigurno, ne bi spasilo Kraljevinu Jugoslaviju od propasti, ali bi sigurno na drugi način ispisalo povijest crnogorskog Primorja, i onog dijela svijeta koji mu inklinira.

Našeg dijela svijeta.

Orijentalnog Mediterana, ako se baš mora nekako zvati.

A Konjic je jedna važna tačka toga svijeta.