Peugeot Partner: Priča o Čentu

U prilepsku čaršiju došli smo na putu za Bitolu. Od Skopja, prođu se aerodrom Petrovac i skretanje za Veles, i eto nas u gradu Kraljevića Marka, gdje se onaj što ovo piše uredno otišao slikati. Sa sve Ivanom Mihajlovićem, basistom i producentom iz Beograda, koji i Makedoniju i Marka Kraljevića voli iz istih razloga kao i ja. Epski čovjek. Mi bolje nemamo. Drugi dio kvarteta, Baba Toni Kitanovski i Damir Imamović, malo su ravnodušniji prema tom fenomenu: draže im je da Prilep porede s New Delhijem. Nakon konceptualnog photoshootinga pod radnim naslovom Kraljević Marko i Jedan Frajer (malo diptih, malo Coca-Cola), valjalo je omirisati zašto je grad poseban, i šta se krije u njegovom srcu. Što je za ono malo vremena koje smo u njemu, naravno, nemoguće, ali za sve ima prvi put.

Povijesni Disneyland

Kad sam prvi put, negdje u prvoj deceniji ovoga stoljeća vidio sve one spomenike u Skoplju, nisam, poput većine drugih, bio konsterniran. Negdje sam duboko osjećao da Makedonija traži izlaz: politički duboko nestabilno okruženje, bugarske, grčke, albanske i (uvijek tu negdje) srpske aspiracije za teritorijom, jezikom, crkvom i kulturom (kultura je na Balkanu uvijek posljednja) rodilo je jednu vrstu želje da se ''svoja'' historija prikaže u što većem obimu, pod što jačim svjetlom. Izabran je, naravno, pogrešan put, onaj monumentalizacije nečega što je prihvaćeno kao dio nečije druge, šire kulture, naravno riječ je o antičkoj Grčkoj: ali nisam se hvatao za glavu vidjevši sve te spomenike. Možda tim više što su bili internacionalni i što na njima nisu bili neki bezveznjaci nego tu ima i apstraktnih skulptura i značajnih ljudi iz svjetske historije. S druge strane, ako neko želi da gradi povijesni Disneyland, pa makar i u centru, njegovo je pravo. To što je većina tih stvari pogrešno sagrađena, i što su spomenici rađeni kao svojevrsne replike monumenata iz drugih dijelova svijeta je, nesumnjivo, argument, ali historijska praksa nas upućuje na to da ne možemo govoriti o onome što se nije dogodilo. A spomenici su se desili.  

Naravno, valja odvojiti ljubav za ciganluk, koji ovaj pisac gaji još od malih nogu prema raznim oblicima hibridnog života i djelovanja pogotovo na Balkanu, pa reći kako je kič samo srce većine spomenika i hrabrih konjanika u bronzi, ali i biti realan. Bez obzira na sve, grad koji je skoro do temelja srušen zemljotresom iz 1963., jakim 6,1 po Merkalijevoj skali, morao je biti skoro nanovo sagrađen. I u tome je bilo raznih faza. Od one najranije koju je vodio veliki japanski arhitekt Kenzo Tange, preko socijalističkog brutalnog urbanizma, do današnjeg dana. Ili od malih preslatkih cjelina, kakve su Vodno ili Kozle, gdje su u ovom drugom dijelu Skandinavci postavljali funkcionalno i estetski solidne drvene kuće, do prekrivanja starih zgrada novim fasadama, koje imaju zadatak Potemkinovih sela, i podsjećanja na antičko. Neke od tih malih, rijetko preostalih finskih kuća pravi su mali biseri.

Skoplje je dakle, slojevit i bez obzira na sve – iako je ta riječ, zaista, pojeftinjena i uglavnom pogrešna – multikulturan grad. I spomenici, bez obzira koliko mogu smetati oku posmatrača, i bez obzira na to što su se novci mogli pametnije potrošiti, su dio te kulise. Koji treba posmatrati kao dio kaosa koji je proizveden novim uređenjem svijeta započetog u devedesetim godinama prošlog stoljeća. A da svijet ne počinje od nas, niti s nama završava, podsjećaju priče o ljudskim sudbinama.

Iz tog vremena jedan spomenik je privukao naročitu pažnju: riječ je o statui Metodija Andonova Čenta (1902. – 1957.), rođenog u uglednoj trgovačkoj porodici u Prilepu. Do 2. svjetskog rata bio je opozicijski političar. Svijet je tada bio mreža suprotstavljenih ideja, a Makedonija, neki bi rekli kao i danas, prostor različitog (ne)razumijevanja istih. Čento je 1938. bio kandidat Udružene opozicije na izborima: zatvarale su ga i jugoslovenske vlasti, izveden 15. aprila 1941. izveden je pred streljački stroj, ali mu je život, ipak, pošteđen. Okupacijske vlasti ponudile su mu suradnju koju je glatko odbio. Kažnjen je s dvije godine zatvora, a nakon sloma bugarske kolaboracionističke vlasti, pozvan je da se priključi partizanima. Što je, uredno i učinio, i postao predsjednik ASNOM-a, što je makedonski ekvivalent ovdašnjem ZAVNOBiH-u. Pred kraj 2. svjetskog rata Čento (što na talijanskom znači stotina, stotka) je postao predsjednik Prezidijuma Skupštine Makedonije, i to je pozicija koju će obnašati do marta 1946. godine, kad će kao član AVNOJ-a doći u sukob sa povjerenikom Titove vlasti za Makedoniju, čuvenim Crnogorcem Svetozarom Vukmanovićem – Tempom. Tu bitku će izgubiti: nakon ostavki isključivanja iz KPJ, biće optužen za širenje nacionalističkih ideja i biti osuđen na 12 godina zatvora, gdje je mučen. Pustit će ga 1955., a on će umrijeti 1957. u svom domu u Prilepu, od raka na želucu. Tako će završiti jedna od najkontroverznijih sudbina novije makedonske povijesti. Za Čenta, Makedonija je bila jedina domovina, i on je tražio veću autonomiju i samostalnost nego je to komunistička vlast, u tom smislu, može se reći, dominantno srpska, bila spremna ustupiti. Iz ove perspektive, za Čenta će se kazati da je bio partizan, i nacionalist. Vjerovatno predosjetivši da Jugoslavija, bez obzira na sve, ne može izdržati sve protivrječnosti koje je uzela u naslijeđe, njegov glavni zahtjev kretao se prema tome da ako se Makedonija u budućnosti odluči da izađe iz aranžmana s ostalih pet republika, to može učiniti bez da bude kažnjena.

Većina onih koji su gorljivo zagovarali makedonsku nezavisnost, vjerovatno u početku devedesetih nisu marili za priču o Čentu. On je bio zatajen, i otkrila ga je tek novina historiografija. Ispred njegova spomenika na Trgu Makedonija, u sjenci velikog Aleksandra Makedonskog, može se satima razmišljati o paradoksima historije, o tome kako je prava ideja u pogrešnom vremenu – pogrešna ideja, i pitam se kako neko ko je, zapravo, bio trgovac, nije uspio pametnije trgovati između ideologije i sudbine, i sačuvati se za bitke koje su u njegovom slučaju mogle doći. Ali, svi imamo svoj karakter: Čento je u nekim stvarima morao biti nepokolebljiv, i svoj je takav stav i platio. Zato, nekako, mislim da je nepravedno da je njegov spomenik tri puta manji u odnosu na Aleksandrov, ali mjera koju ''historija'' daje ljudskim sudbinama, često je obrnuto proporcionalna njihovom statusu u okviru poetske, a onda i zemaljske pravde. 

Ćirilica i jug

Bilo kako bilo, u Prilepu sam najviše mislio na Čenta. Jedan Peugeot na samom rubu čaršije me je prenuo iz razmišljanja. Na njemu je bila reklama. Ćirilicom, dakako, Čauš komerc, i broj telefona, i bio je takav da biste odmah nazvali gazdu i krenuli u posao s njim, ili biste, ako ste imućniji, odmah pitali koliko košta taj automobil. Zamišljam negdje, prije nekoliko desetaka godina, starog trgovca s brojanicom u rukama, koji gleda svijet koji nastaje, i smješka se. Svojim pogreškama, i manama svijeta.

Sastavljenim tu, na jednom mjestu. U Prilepu. Makedonija. I pored razumijevanja političkih realnosti ne mogu napisati u Sjevernoj Makedoniji, jer tu, fakat, nema ništa sjeverno.

To je pravi jug, onakav kakav je bio, i kakav treba biti.