Moj prvi auto

Nekad u jesen 1997. kupio sam prvo auto. Znam da je gramatički ispravno ''prvi auto'', jer je imenica muškog roda, ali kako se kod nas to i kolokvijalno najčešće izgovara, meni je ''auto'' i na jeziku i u glavi srednjeg roda, kao dijete. Kupio sam ga na pijaci na Stupu, u Sarajevu, od nekog našeg čovjeka koji je iz Višegrada izbjegao u Njemačku, pa je otamo dovlačio polovne automobile i tušio ih raji. Ratne rane su bile još svježe, a kad sam sivomaslinastog Golfa istjerao s pijace, zgrada Oslobođenja je bila srušena, Dom penzionera i sve okolne zgrade su bile spaljene, izrešetane gelerima i mecima, semafori nisu radili, a na ulicama je bilo znatno manje automobila nego danas. Tada je moj Golf imao 10 godina, 1.600 kubika, dizel, s četiri brzine i lajsnama na donjem dijelu vrata, što je značilo da je prilično nov. Volio sam ga, jer mi je omogućio da mladost ubacim u veću brzinu.

Da, te Golf Dvojke su bile simbol otpornosti, da je život kako tako pobijedio i da poharana zemlja ima neke nove motorizovane heroje koji je mogu vući u normalu. I vukao je taj VW mnoge porodice naprijed, svojom pouzdanošću i tvrdoglavošću, a drugačije nakon velikog belaja nije ni moglo. Taj dah auta koji nikad ne staje davao je nadu da vremena koja dolaze moraju biti bolja. Golf je svjedočio oporavku. Bio je dobroćudni saučesnik obnove. U njemu smo prebacivali stvari iz izbjeglištva u Blagaju, trpali vreće cementa, veš mašinu i ostale potrepštine. Najčešće sam ga vozio po Hercegovini, po suhim cestama i znanim putevima. Nabavio sam bio i neki moćan kasetofon, a pozadi na zadnjoj polici bio sam ugradio i dodatne zvučnike iz kojih bi krajem devedesetih izbijao Tifin album ''Dani bez tebe'', neizostavni Džoni Štulić, Balaševićev Sin jedinac, ili neki miks ex yu rocka, poneki reper i Džej za kasni povratak kući, a kad bi ga vozio moj Stari muzika je bilo nešto drugačija – on je ostao vjeran Safetu Isoviću i Marinku Rokviću.

Ima taj kraj devedesetih svoj šarm, nostalgiju u kojoj su nas vozile Golfovi Dvojke. Valjda zato i danas po ko zna koji put gledam i TV emisije nastale devedesetih, poput Seinfelda. Iako u seriji poput kakvog štrebera Jerry Seinfeld vozi švedski Saab, on je poznat po svojoj ogromnoj kolekciji skupocjenih Porsche automobila. Međutim, prvi komičarev auto je zapravo VW Buba iz 1977. godine. Kako pišu mediji, Jerry posjeduje i plavu Bubu iz 1952. koja se pojavila u jednoj epizodi Seinfeldove Netflixove emisije ''Komičari u automobilima idu na kafu''. Imao je i Bubu iz 1960. koju je prodao za 121 hiljadu dolara na aukciji 2016. i to zajedno sa 16 miliona dolara vrijednim vintage Porscheom. Eto, Seinfeld i ja smo imali prvo auto iz istog koncerna – Volkswagena, pa ko kaže da to nije pravi narodni auto. Ili da se referišem na početak teksta i njemački jezik u kojem je auto srednjeg roda, das Auto – narodno auto.

Danas ako se vozite od naselja Masline pa do Stoca i njegovih ulica, možda sretnete tog sivomaslinastog Golfa, napravljenog u Wolfsburgu 1987. godine. I dalje ga tom rutom vozi moj Stari, rođen 50 godina prije Dvojke koja kao i prije poput vjernog druga nikad ne izdaje. A nije malo kada imate nekoga na koga se može osloniti i vjerovati mu kao što vjerujete djetetu.