Ima li Bosanca u avionu: Utjecaj Discovery Channela na strah od letenja

„Svak' je ateista dok avion ne upadne u turbulencije”, poznata je pošalica vezana za korelaciju između čovjekovog odnosa prema Bogu i straha za vlastitu... egzistenciju. Jednostavno, kad su čovjeku stopala od zemlje udaljena trideset hiljada onih angloameričkih mjernih stopa, a avion „čučne” tek i ono malo koliko je dovoljno za osjećaj u kojem se želudac stapa sa grlom – tu se svako sjeti Stvoritelja na svoj način. Prekrsti se i ko se nikad ne krsti, palac traži neku krunicu, a pokoje sure se sjeti i onaj koga je mekteb zaobišao u širokom luku.

Svaka čast i onom Discovery Channelu, ali vala su mogli i bez onog serijala „Air Crash Investigation”. Kraj toliko stvari koje se mogu naučiti na onom kanalu, čovjeku stvarno ne treba da zna šta se sve na avionu može pokvariti i koliko stvari tokom leta može poći po zlu.

Uz sve što čovjek u životu vidi, čuje i sazna, prilično mu je bespotrebno da zna kako je 1996. radnik na održavanju aviona zaboravio odlijepiti selotejp sa otvora senzora za mjerenje pritiska zbog čega su piloti dobivali pogrešno očitavanje visine i brzine pa je avion završio u Pacifiku. Ne treba mu ni da zna za ono kad je letjelica pala u močvaru Everglades nakon što posada nije skontala da je stajni trap spušten ali je žaruljica koja im je to trebala javiti pregorjela.

Ni ono kad su majstori pomiješali kilograme i funte pa je Boeing 767 ostao bez goriva, kao ni ono kad je mehaničar zamijenio staklo na kabini koristeći pogrešne vijke pa je pendžer ispao usred leta – ni to čovjek ne treba znati jer su sve to stvari kojih će se sjetiti čim sjedne u avion. Namah čim pilot krene sa onim rulanjem po pisti, pitat će se je li uključen sistem za odmrzavanje motora, jesu li vrata teretnog dijela zatvorena kako treba, dihtuje li odvod na sistemu toaleta, je li sve u redu sa servo-ventilom kormila pravca...

A da stvar bude još gora pobrine se stjuardesa sa onim čitanjem sigurnosnih uputa. Nije ti dosta što te srklet hvata od pitanja je li onaj Kruško odlijepio onaj selotejp i je li zamijenio onu žarulju od stajnog trapa, a ona na to dolije izlaze za slučaj nužde, sigurnosne pojaseve, maske za kisik... Džaba, i da čovjek sto puta leti opet neće znati gdje dođe onaj lajf džaket a gdje je na njemu ona pipa za napuhivanje. I još nešto, onaj položaj kao na ilustraciji u slučaju prinudnog slijetanja im može izvesti samo gimnastičar, normalan čovjek – nema šanse.

Naravno, da se u cijelom tom stresu kompletno zagrdi potrebno je i da se javi pilot. „Dragi putnici, temperatura na destinaciji je sedamnaest stepeni, a vanjska temperatura trenutno iznosi minus pedeset šest” – i šta da čovjek radi sa tom informacijom? Da neko ne planira izlaziti na tu studen tokom leta? Je li to nešto dobro ili loše i ima li to kakve veze sa onim sistemom za odmrzavanje što ga je zaboravilo uključiti na letu Air Florida osamdeset druge? Da nije ko pobrkao celzije i farenhajte kao one kilograme i funte onomad u Kanadi?

 Zato je čovjeku najbolje da se kloni tog Discoveryja. Što manje zna, pametniji je i rahatniji – eno ima dovoljno emisija o rastavljanju automobila, ajkulama i nacistima. Od toga bar glava ne boli, teško da ćeš se ikad naći u situaciji da imaš posla sa ajkulama, a sa nacistima će se opet nekako izići na kraj. A vala bi i ona stjuardesa mogla malo popustiti sa tonom onih sigurnosnih instrukcija i ubaciti koju pozitivnu notu... 

Evo naprimjer – „avion ima osam sigurnosnih izlaza”. Šta bi joj falilo dodati nakon toga i „ali ne berite brige, mi ćemo koristiti samo ova dva na koja ste i ušli”. I onda dalje...

 „U slučaju – ne dao dragi Bog – gubitka pritiska u kabini, sa plafona će vam pasti maske za kisik ali evo mašala do sad nam nikad nisu trebale pa neće trebati ni sad. Prsluci za spasavanje su vam tu gore i ništa se ne sekirajte – ako dođe do toga da vam trebaju već ste dobili na lutriji samim tim što ste preživjeli pad. U slučaju potrebe – pomaknite se sa mjesta – prvo navucite sebi maske pa onda pomažite nejači.” Jest' da su sve ovo fraze vezane za praznovjerje ali opet nekako pomažu, čak i u ovakvim slučajevima gdje strah nije posljedica praznovjerja nego viška informacija.

 Ali, opet, najbolji lijek za strah je znanje. Strahu kojeg su proizvele određene informacije uvijek se treba suprotstaviti još boljim, tačnijim i kredibilnijim informacijama.

„Avion kojim danas letimo je Airbus A320neo...”, dopire sa zvučnika u letjelici a ja se opustim i zavalim u kožno sjedište. Otkako je uveden u službu prije deset godina, ovaj model aviona se još nijednom nije srušio.

Ili sam ja možda propustio neku epizodu na Discoveryju?