Srbija nakon promjene: Aferim, i kako dalje!?

Meine muzika, meine problem

Ako ste gledali, onda znate, a ako niste, a zanima vas zašto mediji više nisu zanimanje – pogledajte na YouTubeu neku od emisija Kolegijum, zloglasnog Dragana J. Vučićevića, glavnog medijskog propagandiste Aleksandra Vučića i vlasnika i glavnog i odgovornog urednika tabloida „Informer“. Stvar je postavljena tako da voditelj-urednik za stolom ima glavnu riječ, a da su okolo gosti, novinari, saradnici i da oni – kako teme nailaze, uglavnom preko društvenih mreža – dobijaju, odnosno uzimaju riječ, ono što je nekada bio brainstorming u novinarskim redakcijama.

Profesorima na novinarskim školama – ako tako nešto više uopće postoji – to bi bio skoro idealan primjer šta se dogodi kad se spoji više elemenata: kriminalizacija društva, suspenzija znanja i struke u korist partitokratije i, kao glavni začin, turbo-folk supkultura, glavni narativ devedesetih. Metastaziran, kao zaraza proširen, praktično, svuda: od osnovne javne komunikacije, preko skupštinskih klupa, do, naravno, medija gdje stvari obično ne počinju, ali često katastrofalno završavaju. Kolegijum je, dakle, čudan spoj histerije, optuživanja, mentaliteta tajnih službi, isljeđivanja, impregniran nekom usiljeno veselom atmosferom u kojoj se koriste posljednje vijesti, postovi i tvitovi s društvenih mreža, vulgarni i prizemni komentari i svakovrsni citati – od kojih su oni iz folk pjesama najčešći i, dakako, najefektniji. U nekom smislu valja reći da je cijeli taj koncept čovjeka čiji je narodski nadimak „Vrati konju glavu“ jednostavno pobijedio u odnosu na sve druge.

Na dan izbora u Srbiji, u nedjelju 25. oktobra, ta „emisija“ je kulminirala u nešto najstrašnije moguće, ali relativno pažljivom posmatraču nije moglo promaći da se, kako je vrijeme odmicalo i kako je postajalo jasnije da Srpska napredna stranka i Vučić neće moći ukrasti razliku od oko pola miliona glasova, pojavljuju i tonovi pomirenja. Prema Studentskoj listi, koja je otvoreno nazivana „ustašama“, htjelo se malo i pokazati da „ko god danas dobije, dobila je Srbija“, a kad je Aleksandar Vučić oko 21 sat otvoreno priznao poraz, mogla se čuti samo neformalna himna SNS-a za ovogodišnje izbore: pjesma „Ruzmarin“, koju je 1993. na albumu „Šta mi značiš“ objavila legendarna pjevačica narodne muzike Merima Njegomir (1953. – 2021.). Sam Aleksandar Vučić jednom je prilikom rekao da je pjesmu čuo negdje u unutrašnjosti i da mu je bilo zanimljivo kako se ljudi uz nju „posebno vesele“. „Tek kasnije su mi rekli da je to bila omiljena pesma Ratka Mladića. Ja to stvarno nisam znao. (…) Meni tu ništa niti smeta niti ne smeta. Samo kažem kako je. Nadam se da će da se peva i u nedelju navečer. Mi ćemo da je pevamo svakako, pobedili ili izgubili“ – rekao je sad već bivši predsjednik Srbije.

Za svu kompleksnost čitanja onoga što se u Srbiji dogodilo pokušajte načas zamisliti Ratka Mladića koji negdje u bosanskim brdima, pokrivenim maglom, s mirisom baruta u nozdrvama, gleda rijeku Drinu i na radiju sluša Merimu, porijeklom Turkinju iz Ohrida, koja anđeoskim glasom pjeva: Meseče nebeski fenjeru/ti što sijaš Božjom svetlošću/stavi ruzmarin ispod jastuka/nek' nam večno miriše/zovi anđele, Božje anđele da nas nikad ne rastave. Meseče, nebeski putniče, ti pred kojim vreme uzmiče/sad nas ne ostavljaj/ti nas spoji i ne rastavljaj. Stavi ruzmarin ispod jastuka/neka večno miriše/zovi anđele/Božje anđele/da nas nikad ne rastave.

Dovoljno da se čovjek strese. Ono što brine sve nas iz susjedstva, koji smo se iskreno obradovali pobjedi Studentske liste – a nadam se da je tako i s nemalim brojem ljudi u Srbiji – jeste koliki je procenat onih na pravoj strani koji misle da je Ratko Mladić heroj, da su Bosna i Hercegovina i Crna Gora dio srpskog sveta i da je Kosovo privremeno okupirana teritorija koja će se, u saradnji i koegzistenciji s bratskom Ruskom Federacijom, vratiti u teritorijalni okvir Srbije!?

Možda je prerano za takva pitanja i možda odmah ne treba kvariti slavlje, ali neke od indikacija govore u tom pravcu. A možda i previše učitavam oko prenosa kolektivnog nesvjesnog u folk muziku, ali evo ovako: pjesma kojom je Studentski pokret najavljivao odlazak Aleksandra Vučića, istina parafrazirana, glasi: Lijte kiše hladne vode/Vučić ode, Vučić ode. Za one koji znaju ko je Zorica Marković, nekadašnja folk-pjevačica i vlasnica ugostiteljskih objekata, notorna učesnica reality showova raskošnog psovačkog arsenala, svojevremeno udaljena iz jednog realityja zbog fizičkog napada na koleginicu starletu – onda je – sve u redu.

Danas se u emisijama rado prisjeća nastupa u devedesetima na kojima su se „zarađivale vreće para“, a koji su se događali pod specifičnim bezbjednosnim okolnostima. Bilo kako bilo, stih Super, super – Zorica nam je pokazala da je za urnek i najavu svenarodnog hita koji nosi promjene potrebno, ipak, ići u – narod. Tek kasnije može se proslaviti uz, recimo, muziku grupe Ekaterina Velika – kao što je blokaderski hor veličanstveno zapjevao na trgu Slavija nakon potvrđene konačne pobjede Studentske liste.

To da li Vučić stvarno ode i kako, još ćemo vidjeti. Pred Studentskom listom je teško rješiv zadatak rekonstrukcije društva u kojem su praktično sve poluge bile u rukama jednog čovjeka i njegovih službi. Nema sumnje da se mislilo na dio aktivnosti – poput obnove rada tužilaštva ili ponovnog pokretanja mehanizama u pojedinim državnim institucijama – ali sve konce je za kratko vrijeme jednostavno nemoguće pohvatati.

Ipak, nemoguće je bilo ne naježiti se kad je Aleksandar Čupić, docent sa Saobraćajnog fakulteta, simpatična „Srbenda“ od dva metra (najvjerovatnije porijeklom iz Crne Gore) s bijelom bradom, zapjevao novi tekst na staru melodiju „Hajde, Jano“. Najvjerovatnije makedonsku melodiju.

Hajde grade svi uz naše mlade/tama bledi zora rudi Srbija se budi/hajde sela da se pamte dela/niz sokake nek se čuje/stiže mladost – tu je. / Mladost peva bolju zemlju sneva/hajde zemljo kako znamo da je sačuvamo.

Društvenim mrežama ovih dana kruži klip u kojem se, negdje na njemačkom govornom području, domaći tip s ruksakom obraća čovjeku koji s pivom u ruci pušta kolo na harmonici. Dolazi do svađe u kojoj relativno alkoholiziran stariji čovjek, na lošem njemačkom, odguruje domaćina, želeći da proslavi na svoj način. I veli: „Majne muzika, majne problem.“

Bilo bi dobro da je tako. Osim što smo u zadnjih četrdesetak godina – otkad je objavljena pjesma „Zemlja za nas“, a bilo je to 1. januara 1987. – svi nagomilali svoje probleme, Srbija, odnosno velikosrpstvo, bili su najveći problem ovdje.

Bilo bi nekako vrijeme, ako je moguće, da to prestane biti tako.

S pjesmom. Ili bez nje. U svakom slučaju, svaka čast. I sretno, Srbijo. Volio bih da mi iz komšiluka možemo pomoći.

Kad već Evropa nije ni htjela ni mogla.

A najbolje bi bilo kad bi se i naša mladost ovdje ustala. Po sličnom receptu.

Protiv ovdašnjih zagađivača. Kojih, čini se, nikad nije bilo više.