Gori Vjesnik: Pepeo života u kojem smo učili čitati

Prve svoje novine koje sam kupio bile su Sportske novosti. Stari je bio opsjednut štampom, i ne bi čekao jutro da stigne Oslobođenje. Uvečer je na dvije trafike na Titovoj ulici, već stizalo takozvano izdanje za unutrašnjost, koje se od jutarnjeg razlikovalo samo po gradskoj hronici: vođen logikom ''šta će mi Sarajevska hronika, ionako na poslu saznam šta se u gradu juče desilo'' donio bi novine uveče, i ja bih ih kad on zaspi uzeo s poda pored njegovog kreveta i odlazio u svoj svijet.

Novinarski ritual

Za ljeta u Mostaru, ritual kupovanja kruha, mlijeka bio je, za kusur obogaćen i Sportskim, čiji je jezik bio drugačiji, a kako bi omilio starijoj raji koja su već uveliko komentirala sportske događaje, i učestvovao u njihovim razgovorima – valjalo je znati sve što unutra piše. Tek kasnije ću saznati da se kuća koja to objavljuje zove Vjesnik, a već naredne jeseni, u kuću su počele dolaziti i revije: Studio, koji se bavio uglavnom stvarima oko televizije i filma, zatim Vikend u kojem su izlazile reportaže o dvorcima u Francuskoj, ergeli Lipica u Sloveniji, skijalištima u Austriji i priče o zagorskim bregima. I živopisni vodič kroz šumske gljive, koji se, iz nekog razloga, godinama povlačio po kući, najčešće onda kad bi neko nagovorio roditelje da odu na izlet u prirodu ili im poklonio zavežljaj ubran na brdima oko Sarajeva. To je znalo biti smiješno, jer bi se oko jednog drugačijeg primjerka znalo dogoditi pravo savjetovanje.

Ubrzo se u sve pore života upetljao Alan Ford, i stvorio temelj za sliku svijeta i životnu filozofiju koja se neće bitno mijenjati. Kasnije će doći Start, s golim ženskim grudima na naslovnicama i tekstovima koji će pratiti odrastanje: priče o Formuli 1, reportaža o divu iz Sibira Aleksandru Karelinu, nepobjedivom u superteškoj kategoriji u hrvanju grčko-rimskim stilom, i priča iz Londona u kojem se rock-grupe rađaju kao gljive poslije kiše.

Tako sam naučio hrvatski.

''Gori Vjesnikov neboder'', rekao je neki dan R., tužno, onako skoro preko volje, i sjeo na kauč, i nastavio listati vijesti na mobitelu. Isprva mi je bilo malo čudno što to govori tako mirno, kao da govori da je zapaljeno, recimo, neko skladište građevinskog materijala u Zaprešiću, a ne zgrada koja u Zagrebu stoji, praktično, cijeli naš život, i odakle su u natiskanim slovima na novinskom papiru dolazila naša prva važna znanja. Pogledali smo se, a on je, s blagim cinizmom u tonu, samo dodao:

- Tamo je još bio i arhiv Porezne uprave.

Ukoliko politička klima u Hrvatskoj nastavi ići u pravcu kojim stvari, uglavnom, idu u posljednje tri decenije, a to znači da, praktično sve važnije poluge društva pokušava i uglavnom uspijeva zadržati desnica, dok Zagreb drži kakvu-takvu ravnotežu onda nećemo gledati film s ovakvim scenarijem: kultna zgrada nekadašnjeg socijalističkog novinskog giganta različitim tranzicijskim transakcijskim akrobacijama prelazi iz ruke u ruku. Novine zbog kojih je nastala davno su ugašene: iskreno, ta zgrada, barem u ovom sjećanju nikada nije bila izrazito lijepa. Ali, Zagreb ju je volio. I za grad je na neki način značila više nego, recimo, Delov neboder za Ljubljanu ili onaj Oslobođenja za Sarajevo, koji nije ni dočekao da odživi svoju sudbinu nego je ubijen srpskim granatama s brda.  

Vjesnikova zgrada nastala je kao svojevrsna replika čuvene Leverovog nebodera u New Yorku, prve staklene zgrade na Manhattanu, sagrađene u internacionalnom stilu. Građena je jednu deceniju, a završena 1972. godine. Socijalistička Jugoslavija, shodno odstupanju od prosovjetske politike ni u arhitekturi nije krenula slijeđenjem klasičnog socrealizma, nego su se dizale i zgrade koje se projektantski, i u najvećoj mjeri izvedbeno, nisu razlikovale od onih na Zapadu. Ono što je Vjesnik činilo neuglednijim od uzora, bila je boja: moglo bi se reći da je tamno braon bila farba depresije yu socijalizma. Neko bi rekao boja jeseni i zemlje bogate rudom, neko je na njemu vidio boju čokolade, a oni manje optimistični su u mješavini žute i crvene sa crnom ili sivom vidjeli blato, i onu stražarsku uniformu portira u firmama od Gevgelije do Šentilja.

Propadanje zanata

No, ta smeđost nije spriječavala Vjesnikov neboder da bude jedan od glavnih zagrebačkih toponima. Između Zagrebačke i Slavonske avenije, između Trešnjevke i Trnja, dva stara kvarta kroz koje morate proći ako ćete dalje u sami centar, a pored Prisavlja i mostova na Savi, i na putu za Novi Zagreb. Većina razgovora i uputa u svakodnevnoj komunikaciji uključivala je Vjesnikovu zgradu kao orijentir: ''prođeš Vjesnikovu zgradu i onda na drugom semaforu lijevo.'' Ili: ''taj klub je gore, kad izađeš na cestu kod Vjesnikove zgrade, pa desno uz Savu.'' Kao da se sve ''vrtilo'' oko te zgrade koja je godinama kako su se mijenjali natpisi na njoj ''Večernji list'', pa ''Jutarnji'', pa na kraju – ništa, kopnila i postajala sve derutnija. Nestajala je, ali ostajala uspravna, poput ostvarene metafore propadanja zanata i posla zbog koje je nastala.

Možda je moj prijatelj u pravu kad kaže da je Vjesnik izgorio kao posljednji simbol novinarstva.

I da nema Feniksa koji će se dići iz pepela.

Pakleni toranj

No, vratimo se scenariju, koji bi mogao biti entropijski noir film inspiriran Paklenim tornjem (1974.), prvim pravim hollywoodskim hitom kojeg se sjeća pisac ovih redaka. U djelu redatelja Johna Guillermina igra zlatna glumačka reprezentacija predvođena Steve McQueenom, Paul Newmanom i Faye Dunaway, s Williamom Holdenom i Robertom Wagnerom, u nastupaju još i Richard Chamberlain i O.J. Simpson. Sve počinje proslavom u kojoj šef odnosa s javnošću naredi da se u neboderu upale sva svjetla, jer, zaboga, slavi se najviša zgrada na svijetu, simbol moći i prosperiteta. Kad se dim pojavi na 85. katu već biva kasno jer počinje katastrofa. Vlasnik zgrade se udvara senatoru i ne želi evakuirati ljude koji su došli na proslavu. A kasno je i za priznanje šefa električnih postrojenja da su i on i ostali izvođači štedjeli na materijalima kako bi ostali u okviru budžeta. Tako izgori spomenik trijumfa. Na zašećerenom kraju, jednom od razloga apsolutnog finansijskog uspjeha filma, šef policije (McQueen) arhitektu (Newman) obeća savjet kako napraviti neboder apsolutno siguran od požara.      

U Vjesnikovom slučaju ljudske tragedije, na sreću, nije bilo. Ali, u našoj priči temeljenoj na policijskom izvještaju, stvari ovako stoje: dva osamnaestogodišnjaka, u društvu tri maloljetne osobe u 21.50 preskaču ogradu na Slavonskoj aveniji. Prvookrivljeni pali kartonsku kutiju, a drugi papir iz kutije, i odbacuje ga ustranu. Vatra se ubrzano širi. Dva zaštitara koja u prizemlju prekraćuju vrijeme igrajući stoni tenis, ne vide dim koji se širi sa viših katova i polako ulazi u nozdrve stanovnika okolnih zgrada. Do ujutro, izgori skoro cijela zgrada, i dok se dim još nije ni razišao počinju javne diskusije šta će se graditi na tom mjestu: u jednoj od studija neboder je trebao ostati, a oko njega se trebao graditi poslovno stambeni kompleks, na četiri puta više kvadrata od starog kompleksa. Prije dvadesetak godina su potencijalni investitori predstavili projekt za koju bivši predsjednik Društva arhitekata Zagreb, Teo Budanko kaže: ''U studiji o kojoj je trebao odlučiti isključivo novi vlasnik kompleksa, koja je nepoznata široj, ali i stručnoj javnosti, bile su predstavljene četiri skice budućeg uređenja poslovnoga kompleksa. Predložena se izgradnja na prvi pogled činila potpuno besmislenom s obzirom na čitav niz praznih poslovnih prostora i građevina u Zagrebu.''

 A vlasništvo je, kako se to kaže, bilo fluidno. Ali, iza svega stoji – država. U ovom trenutku zaista ne želite znati shemu zamršenih kvazi poslovno-političkih odnosa kroz koje je prošlo Novinsko izdavačko i štamparsko poduzeće Vjesnik, ali dovoljno vam je da znate da se Večernji list 1990. izdvojio iz firme. Uvjete njegove privatizacije su, prema kazivanju bivšeg predsjednika Stjepana Mesića, još 1997. dogovorili niko drugi nego Franjo Tuđman i Ivić Pašalić, njegova osobna privatizacijska sablja. Dakle, svi ostali igrači moraju biti na neki način vezani za vrh hobotnice. Uključujući i Tisak, firmu medijskog tajkuna i vlasnika Jutanjeg lista Ninoslava Pavića, koja 2015. završava u (ipak, na kraju ne do kraja uspjelom) pokušaju zatvaranja kruga između države i onih kojima se ''vjeruje''.        

A i površan pogled na vlasničku strukturu zgrade otvara nebrojene špekulacije. Firma je još od 1990. prelazila u ruke različitih vlasnika od kojih su neki, poput fonda Caritas sa Djevičanskih otoka na samom rubu vjerovanja da postoje, do, naravno – države. Republika Hrvatska i danas posjeduje 63,73 posto vlasništva, a aktualni premijer Plenković sada tvrdi da država želi kupiti cijeli kompleks. Možda u tom svjetlu možemo sagledati činjenicu da je treći po redu suvlasnik firma FNG, osnovana u aprilu ove godine, a udio u vlasništvu dijela nekretnine Vjesnika upisala u oktobru.

Manje od mjesec dana prije požara.

U međuvremenu se oglasila i Porezna uprava i poručila da u arhivu koji je bio u neboderu nisu aktualni predmeti, već oni koji su zastarjeli, ili oni koji su riješeni. Dakle, ništa. Stare novine. Ah, da, maloljetnik ili mlađi punoljetnik koji je zapalio zgradu – ili ih je, ipak, bilo više? – je u pritvoru i izjavio je da se ne osjeća krivim.  

Ljubav za pogrešne stvari

I tu bi naša priča, barem ona filmska mogla i završiti. Onu druga, intimnu, s početka, jednom možemo nastaviti. Ona se tiče činjenice da nema goreg vremena u kojem se spoje kvazi patriotizam i divlji kapitalizam. Jer u nasljeđe socijalizma spada, recimo, i to da država može ostaviti neku zgradu ili kompleks i ostaviti ih da propadaju dok joj to ''odgovara''. Dok se ne ''dogovore'' svi akteri koje iz mračne zaostavštine treba namiriti. Dok ne izgori i posljednji artefakt koji može podsjećati. Zgradu nije bilo moguće ugasiti dva dana jer nije zadovoljavala ni minimum protivpožarnih propisa.  

Jedna od stvari u kojoj bi aplikacije umjetne inteligencije, barem u ovom slučaju mogle pomoći, mogla bi biti neka pomoć da se mladom čovjeku olakša izbor: da se ne zaljubljuje u pogrešne  stvari. Koje mu, potom, odrede životni put. Ali, čini se da je do takve inteligencije nedostižan put. Put kojim se, ali doslovno, ide i kroz vodu, i kroz vatru.

I za kraj, jedna pomalo fantastična, a pomalo i zastrašujuća činjenica. U zagrebačkom Tiflološkom muzeju, još jednoj zgradi čiji vanjski izgled odaje apsolutnu nebrigu subjektom kojim se bavi izložene su grafike mladog umjetnika Jakova Pašalića, nastale početkom prošlog proljeća. Radovi prikazuju Vjesnikov neboder, s rupama na fasadi, i sve fascinatno liči na današnji izgled zgrade, poslije požara. Sve je rađeno kombinacijom bakropisa i akvatinte, a umjetnik je izjavio kako je htio pokazati praznu unutrašnjost i uništeni profesionalni život u toj zgradi. ''Iako je izvana, u trenutku nastanka rada, još uvijek izgledao gotovo netaknuto, iznutra sam ga doživljavao kao ispražnjenog i tihog. Rupe na radu stoga odražavaju njegovo unutarnje stanje – ranjivost skrivenu iza čvrste fasade.''

Ni prvi ni zadnji put da umjetnost predvidi budućnost.

To šta će biti sa sadašnjošću, očigledno, znaju samo oni koji će profitirati iz prošlosti. Nije važno na koji način. 

Makar i ''slučajnim'' požarom.