Enesova Volga

Svakom svoje selo najtoplije prija, što bi rekao estradni umjetnik iz doline rijeke Gruže, a čovjek se cijeli život kreće u krug – i, kako je zapisao T. S. Eliot, na kraju svakog lutanja vraća se na početak i tek ga tada istinski razumije. U kraju gdje sam odrastao, nevjerovatnog duha i ljudi koje je teško razumijeti van tog lokalnog registra, smisao za humor bio je jedna vrsta mentalne terapije, pa se ja često upravo zbog toga i vraćam zavičaju.

Šegačenje se ogledalo u pričama, crtanju karikatura, raznim smicalicama i, naravno, u epsko-lirskom izričaju. U jednoj od tih pjesmica, u kojoj su Borojevići, selo malo, dosta talenata dalo – pored komunista, frezača (one najbolje su zvali Joe Frazier), šofera, spominje se na kraju da je ono iznjedrilo i – Enesa, super lovca. O tom Enesu R. i njegovom životu mogao bi se napisati roman, od toga kakva je bila njegova uloga u otkrivanju crteža konja u pećini Badanj podno Borojevića, pa do peripetija po dubravskim selima između Stoca i Čapljine koje je imao s mojim rahmetli adžom Fešom – kako su jedne prilike čovjeka koji je imao nadimak “Slatki” polu-namjerno preimenovali u “Šećerko”, ali ovog puta ću ostati na jednoj priči o njegovoj staroj Volgi.

I dok je većina uzimala Fiće, Stojadine, Pezejce ili Fijate, Enes je imao rusku krstaricu, čini mi se, tamne boje. Jedva se sjećam kako je izgledala, ali imam tu sliku tamne Volge koja je kao olupina završila među kamenjem na kraju zaseoka. S obzirom na to da je osnovna filozofija ljudi iz tog kraja bila smijeh, Enesa bi najčešće zadirkivali pitanjima o Volgi i zbog čega ne vozi aute kao i svi drugi. A on, kakav je bio – šalio se i tražio mane svakome i svačemu – znao se, dakako, našaliti i na vlastiti račun.

Pitaju ga tako jednom: “Enese, bogati, koliko troši ona tvoja Volga?” Enes, spreman poput polaznika Večernje škole Željka Pervana, jasno odbrusi: “12… 12 dvolitara!”

Volga je nekada bila oznaka mjesta u hijerarhiji jednog sistema koji je proklamovao jednakost, ali potajno i njegovao privilegije. Modeli poput GAZ-21 Volga i kasnije GAZ-24 Volga – kakvu je, čini mi se, imao i Enes, nisu bili dostupni svakome, barem ne lako. U Sovjetskom Savezu, Volga se dodjeljivala direktorima, partijskim funkcionerima, uspješnim inženjerima, a nerijetko je služila i kao službeno vozilo državnih institucija ili taksi koji je već samim izgledom odavao ozbiljnost. Čak i u Žikinoj dinastiji kada završe u Moskvi, Milana i Žiku taksista vozi u Volgi, objašnjavajući kako je to veliki grad.

Za razliku od Fića i Stojadina, Volga je bila duga, široka, teška – automobil koji nije samo prevozio, nego je demonstrirao. Njen lim imao je neku vrstu autoriteta, a motor – koliko god bio rastrošan – zvučao je kao da dolazi iz neke veće, glomaznije priče. Voziti Volgu značilo je biti “neko”, čak i tamo gdje su svi ko fol trebali biti isti.

U tom smislu, Enesova Volga nije bila samo čudna pojava u hercegovačkom kršu, nego i mali paradoks: komad sovjetskog prestiža parkiran među kamenjem, daleko od moskovskih avenija za koje je zapravo bila zamišljena. Dok su drugi birali praktičnost i ekonomiju, on je – svjesno ili ne – vozio u kontru. Nešto što je u sebi nosilo ideju drugačijeg, pa makar to nešto dolazilo uz potrošnju od “12 dvolitara”.

Zato ta njegova tamna olupina, ostavljena na kraju zaseoka, nije bila samo stari auto koji je došao do svog kraja. Bila je kao relikt jedne epohe – komad svijeta koji više ne postoji, ali čiji su tragovi bili u hrđi koja se ljuštila pod hercegovačkim suncem, u pričama koje se i dandanas prepričavaju uz kafu, i u onom specifičnom humoru koji od svake ozbiljne stvari napravi šegu, a od svake šale – malu istinu.

Možda Enes nikada nije razmišljao o simbolici svoje Volge, niti o tome šta znači voziti automobil koji je nekada bio rezervisan za direktore i drugove sa funkcijama. Možda mu se jednostavno svidjela – velika, drugačija, pomalo nepraktična, ali svoja.

Jednom je Enes, kaže legenda, kad je prvi put otišao na godišnji odmor, rekao ukućanima: “Nogu mi pro noge”, što je značilo da mu je teško i prebaciti jednu nogu preko druge, da je zaslužio bar nekoliko dana da ohane bez računa i briga, baš  poput kakvog sovjetskog komrada kojem nije bilo bitno što mu Volga troši 12 dvolitara.