Čime smo odjurili u kapitalizam?

Prije je bilo bolje. Imao si samo dva kanala ali je na televiziji uvijek bilo nešto zanimljivo za pogledati. Sad u ponudi ima trista kanala, ali čovjek često provede vrijeme samo šaltajući kroz njih i na kraju odloži daljinski upravljač.

Uz tih tristo kanala tu su još i Netflix, HBO, Prime, Disney+, onaj Apple TV, pa onda i videoservisi domaćih telekom-provajdera, ali to sve skupa zna produžiti vrijeme šaltanja do beskonačnosti, ili dok čovjek nekad ipak ne naiđe na nešto što mu momentalno privuče pažnju. Tako sam i ja  zastao na jednom naslovu koji bi, realno, privukao svakog čestitog autonostalgičara.

Riječ je o bugarskom dokumentarnom filmu iz 2021. godine, atraktivno naslovljenom ''Auti kojima smo odjurili u kapitalizam''. Međutim, ispostavilo se da ovaj dokumentarac koji traje cijelih sat i trideset četiri minute nije ni o autima ni o kapitalizmu. Već po tome bi mu moja draga profesorica bosanskog jezika iz gimnazije dala čistu jedinicu, jer nijedno djelo koje odluta daleko od teme iz naslova jednostavno ne zaslužuje prolaznu ocjenu.

Uglavnom, film ''Auti kojima smo odjurili u kapitalizam'' je bućkuriš nekoliko priča iz istočne Europe koje se onako usput tiču i automobila. U opisu stoji kako je riječ o filmskom putovanju koje prikazuje ljubav prema osjećaju slobode i propituje identitete i kolektivna sjećanja, što je možda i zanimljivo negdje gdje takvih osjećaja nema više nego u samom filmu. Ali, nama koji još uvijek imamo romantični doživljaj tih nezgrapnih krntija i intenzivnije osjećaje prema njima od protagonista ovog dokumentarca – nije.

Štaviše, ni priče ljudi koji se pojavljuju u filmu nisu ispričane u njemu nego se vrte u grafičkim elementima u njegove zadnje minute, tako da najzanimljiviji dio ostaje uvod u kojem američki predsjednik Ronald Reagan kazuje anegdotu o sovjetskom čovjeku koji je uplatio automobil unaprijed i treba očekivati isporuku tek za deset godina:

''Ujutru ili popodne?'', pita čovjek.

''Zar je važno?'', odgovara pitanjem trgovac.

''Jeste jer mi ujutro treba doći vodoinstalater.''

Ali, treba priznati da se u filmu unutar loše strukture i nikakve naracije pojavljuju lijepi kadrovi poznatih Škoda, Trabanta, Wartburga, Volgi i drugih automobilskih dinosaurusa za kojima su čeznuli radnici sa strane željezne zavjese na kojoj smo se nalazili i mi. Ili možda baš i nismo…?

Jedno u nizu razočarenja ovim filmom sigurno je i to što se – suprotno očekivanju – u njemu ne spominju bivša Jugoslavija niti njena autoindustrija. Pa valjda smo i mi u nečemu odjurili u taj kapitalizam iz naslova, stara mu majka. Ali… onda se čovjek malo zamisli i postavi sebi pitanje – stvarno, u čemu smo se mi odvezli u kapitalizam i kad je ta vožnja počela?

Jer, ako gledamo Rusiju, Rumuniju, Mađarsku ili Češku, oni se stvarno jesu u kapitalizam odvezli u autima domaće proizvodnje, često rađenim po licencama zapadnih proizvođača pri čemu se nikad nisu mogli približiti kvaliteti izvedbe originalnih modela. U isto vrijeme, Jugosi su se uveliko kotrljali u zapadnim autima koji su bili sklapani u njihovoj domovini, ili direktno uvezeni iz kapitalističkih zemalja.

Istina je da je kragujevačka Zastava bila najzaslužnija za motorizaciju prostora od Triglava do Đevđelije, ali je isto tako istina i da je svaki ovdašnji samoupravljač koji je držao do sebe nastojao preći sa Fiće, Stojadina ili Tristaća na kakvu Folciku, Princa ili Escorta. Vozili su Jugosloveni i uvozne automobile iz istočnog bloka, voljeli smo sve one Škode, Lade i Polski Fiat, ali smo – za razliku od Čehoslovaka, Sovjeta i Poljaka – imali mogućnost nabaviti i Volkswagene, Renaulte i talijanski Fiat.

Naravno, nije sve bilo tako lako i jednostavno kao što se romantizirano gleda iz današnje perspektive. Međutim, istina je negdje između te romantične percepcije i one surove interpretacije iz Reaganovog vica – možda je da bi se priuštio automobil trebalo naporno i dugo raditi, ali je opet radniku iz SFRJ bilo lakše doći do ''zapadnjačkog'' automobila nego onome u SSSR doći do onog proizvedenog u njegovoj zemlji.

Realno, nama je bilo najnormalnije da Opel proizvodi (okej, sklapa) Kadette u Kikindi, da IMV pravi desetine hiljada Renaulta u Novom Mestu i drži drugo mjesto na domaćem tržištu, ili da domaći Golf bude doslovno nacionalno vozilo u Bosni i Hercegovini. Ovi automobili su u drugim zemljama u kojima su sa zidova visjeli portreti Marxa i Engelsa bili prava rijetkost i vjerovatno je u tadašnjoj Jugoslaviji bilo više Mercedesa i BMW-ova nego što je u Rumuniji ili Mađarskoj bilo Golfova i Kadetta.

To je ta razlika zbog koje nama stvarno nije mjesto u dokumentarcu ''Auti kojima smo odjurili u kapitalizam'', jer kapitalizam je dojurio nama. Samo što su se u kapitalizmu neki snašli bolje a neki lošije, pa je tako od cjelokupne Yu autoindustrije danas ostala samo Slovenija sa ReVozom, dok Češka godišnje proizvode milion i po vozila, Slovačka milion, Poljska, Mađarska i Rumunija po pola miliona...

Ali to je već tema za jedan drugi film. Ili čak seriju.