Toronto – Detroit u Kanadi

Kada je u pitanju automobilizam u Kanadi, prvo što prosječnom zaljubljeniku u stvari na četiri točka padne na pamet jesu sigurno Formula 1 i legendarna montrealska staza nazvana po Gillesu Villeneuveu. Uz Gillesa, svi smo još čuli i za njegovog poznatog sina Jacquesa, šampiona Formule 1 iz 1997., one čuvene sezone koja je završila namjernim zakucavanjem Michaela Schumahera u Villeneuvov Williams. Sjećate se – Schumacher je na stazi u Jerezu u posljednju trku sezone ušao sa bodom više od Kanađanina, pa se dvadeset dva kruga prije kraja zabio svojim Ferrarijem u njega kako bi ga izbacio iz utrke i zadržao prednost. Međutim, Villeneuve je nekom srećom uspio odbiti napad i ostati na stazi, dok je Schumacher završio u pijesku i onda je... Izvinite.

Uvijek je lako odlutati od teme čim se spomene neka pikanterija iz historije automobilizma, no vratimo se priči o ovoj plemenitoj disciplini ljudske djelatnosti i Kanadi. Osim Formule 1, čovjeka sa Balkana će u kontekstu automobilizma Kanada asocirati na onu priču o zemljaku koji je proveo zimu u borbi sa snijegom kojeg mu je nabacivala grtalica i kojem su limariju na autu uništili so i bliski kontakt sa jelenom. To bi bilo manje-više to.

Međutim, naš prvi protivnik na ovom Svjetskom nogometnom prvenstvu je itekako velika i ponosna automobilistička nacija! Svake godine se tamo proda i do dva miliona auta, a čak 87% tržišta otpada na velike pick-upove i SUV modele, što predstavlja čak nekoliko postotaka više nego u SAD. Naravno, i ovdje su najprodavaniji modeli Fordova F-serija i Toyotin RAV4.

Ali, Kanada nije samo veliko tržište nego i ozbiljan proizvođač.  Trenutno zauzima petnaesto mjesto na svjetskoj listi proizvođača motornih vozila, isporučujući i do milion i po vozila godišnje – nije baš Njemačka koja ih proizvede po četiri miliona, ali je tu negdje sa Francuskom ili Češkom koje imaju vlastite popularne i veoma tražene marke.

Za razliku od njih, Kanada nema neke prepoznatljive autohtone proizvođače i automobilske brandove, ali tu su američke i japanske marke poput General Motorsa, Forda, Jeepa, Honde i Toyote. Zanimljivo, većina njih pogone ima baš u gradu gdje će Zmajevi večeras igrati svoju prvu utakmicu ovogodišnjeg Mundijala, pa tako četiri od pet auta Made in Canada dolaze iz kruga od oko sto kilometara oko stadiona BMO Field. Preko pola miliona Toyota i Lexusa, oko 400,000 Hondi Civic i CR-V, 130,000 Chevrolet Silverado i otprilike toliko vozila sa značkom Jeep godišnje bude isporučeno iz Toronta, pa se mirne duše može reći da je ovaj grad kanadski Detroit.

To nije nimalo daleko od istine, jer su samo Šangaj, Nagoya, Detroit i Ulsan gradovi u kojima se proizvede više auta, a cijelu priču treba začiniti i činjenicom kako se Toronto pozicionirao kao drugi najveći tehnološki centar Sjeverne Amerike, odmah poslije Silicijumske doline. Zbog toga je ovaj grad idealan za desetine milijardi dolara koje se ovdje investiraju u proizvodnju baterija i softvera za električna vozila. Na taj način se, kako stvari stoje, osigurava da regija Ontarija dugo vremena postane važan igrač na globalnoj mapi autoindustrije i da bude centar odakle dolaze inovacije.

A kad smo već kod inovacija, nije baš da kroz historiju Kanada svijetu automobilizma nije podarila brojne izume u čijim blagodatima uživamo i danas. Za početak, dok se nije pojavio stanoviti inženjer iz Nove Škotske po imenu Samuel McKeen svijet nije pouzdano znao koliku su kilometražu prelazile kočije i automobili. McKeen se prvi sjetio da na točak stavi uređaj koji će mjeriti koliko se puta on okrene tokom puta, na osnovu čega je bilo lako izračunati dužinu pređenog puta. Možda smo mi na Balkanu među prvima koji su se sjetili brojač kilometara okretati u suprotnom pravcu, ali u onom pravom ga je po prvi put pokrenuo jedan Kanađanin.

Nimalo iznenađujuće, i grijanje u automobilima je izumio kanadski čovjek – Thomas Ahern, inženjer i poduzetnik iz Ottawe. On je već 1890. godine eksperimentirao sa grijanjem na struju: voda bi se zagrijavala pomoću električnih grijača a onda bi se usmjeravala u sistem cijevi postavljen u podu vozila. Dakle, može se reći da je Ahern uveo podno grijanje u automobile, i taj se koncept koristio sve do tridesetih godina prošlog stoljeća kada je razvijen sistem grijanja toplim zrakom putem ventilacionih otvora. Sada imamo grijana sjedišta, volane, retrovizore... ali vrijedi zapamtiti poduzetnog Kanađanina i podno grijanje ranih automobila.

Za kraj, kada govorimo o izumima koje su Kanađani dali svijetu na točkovima, neizostavno se vraćamo na nešto sa početka ovog teksta... Naravno, riječ je o vozilima za uklanjanje snijega sa ulica.

Iako su prve grtalice razvijene u Sjedinjenim Državama oko 1910., problemi Kanađana sa snijegom su tražili bolja rješenja od prostog sklanjanja u stranu i zatrpavanju prilaza kakvo je mučilo našeg poznatog zemljaka i koje ga je na kraju otjeralo na Floridu. To rješenje bio je snowblower, mašina koja se kod nas sve češće naziva snježna freza. Prva funkcionalna snježna freza je napravljena u Montrealu prije tačno sto godina, uz primjenu iskustava sa poljoprivrednim mašinama na kanadske snježne uslove.

Sve u svemu, od grijanih podova u autima preko masovne proizvodnje Toyota i Hondi, pa sve do Formule 1 i dinastije Villeneuve, Kanada je u automobilističkom smislu jedna jako velika nacija. Međutim, iako su u proizvodnji automobila velesila, u nogometnom smislu su prilično prosječna ekipa sa kojom naši Zmajevi sigurno mogu izići na kraj. Kanadski Detroite, plavo-žuta grtalica je na putu!