Čarobnjak s Marijin Dvora

Nisam nikad mislio da ću pisati ovaj tekst.

Jer, nije red. Više od deset godina mlađi kolega, dijete Marijin Dvora, urbana pojava, s osmijehom od što se kaže milion dolara i neka suštinska dobrota, izašla iz dječije prirode. Iz znatiželje, tog pokretača svijeta, kojeg polako ubijaju reality, showowi, igrice i aplikacije.

Dobro došli u svijet bez socijalne interakcije.

„Bure, ode Edin“, stigla je poruka na Messenger, u grupi u kojoj smo nas dvojica sportski „bolesnici“, a treći je član bukvalno operisan od tih i takvih aktivnosti. Malo sam zastao, imam prijatelja s tim imenom, a onda je bilo dovoljno sabrati da je I. iz Beograda, i da je jedini, vjerovatno, jedini Edin kojeg poznaje, „mali“ košarkaški komentator. Avdić.

Udarilo me je u pluća.

Dobri, dragi, pametni. Ne, to nije istina.

Pa izgledao je zdrav, bio pun života, srčan, strastven, sve ono što treba krasiti čovjeka koji se bavi sportskim komentatorstvom. Ne.

Kosmose nepravedni!

I onda, valjda, sočna psovka.

Posljednja odbrana od bezizlaznosti.

Onda kreću slike.

Iz današnje perspektive potpuno je za ne povjerovati da je Rukometni klub Bosna igrao polufinale jednog evropskog takmičenja, pred oko 8.000 ljudi u Skenderiji. I to protiv Hamburger Sport Vereina, jedne od  njemačkih sportskih firmi s najvećim ugledom i tradicijom. Bilo je to polufinale Kupa pobjednika kupova, i Bosna je u prvoj utakmici pobijedila. Noć prije, na večeri koju je organizirao jedan veliki evropski provajder koji je opažao tržište i poslao neke svoje ljude na teren – upoznao sam Edina i Adisa. Oni su već tad bili marka u svojim legendarnim prijenosima NBA, dotle da su me ljudi iz drugih glavnih gradova republika bivše Jugoslavije zvali da pitaju – „ko su ovi klinci, pa kako je moguće da toliko puno znaju, a tako su mladi?!!“ Rekao sam kako i sam uživam, i radovao se njihovoj želji za znanjem: vidjelo se da žele to, a ne da budu poznati. Njihov je standard bio ono čemu se težilo dok smo se zaljubljivali u taj posao, čitajući novine, i upijajući od starijih priče i svaku informaciju do koje se moglo doći. Te večeri smo prvi put razgovarali, i simpatije su odmah bile obostrane.

Priče o VHS kasetama na kojima smo gledali prve utakmice: kako je Holanđanin Rik Smits nekako prošao ispod radara, a odigrao je cijelih 12 sezona u Indiani, i značajno bolji od Van Breda Kolffa, koji jeste odigrao skoro isto vremena, ali bitno slabije, i sa lošijim tehničkim, a možda boljim fizičkim karakteristikama. Ili kako se tom New Yorku nikada ne da, nismo zapamtili kad su bili šampioni 1973., a 1999. su bili tako blizu sa onom ekipom koju smo svi obožavali: na dvojci Allan Houston, revolveraš kojeg ni snu ne smijete ostaviti samog. Na trici  Latrell Sprewell, s valjda, najbržim prvim korakom na svijetu, mršava verzija Charlesa Barkleya, samo takav ludak, spreman braniti svoja prava hvatanjem trenera za vratove. Veliko krilo, četvorka, Big Mamma, Larry Johnson, jedan od najjačih ljudi u historiji košarke, brdo mišića i leđa koja su ga rano poslala u penziju. I pod košem, Big Jamaican Guy, jedan od najvećih centara ikad, Patrick Ewing. Protiv San Antonia. Nije moglo. Jednostavno, Greg Popovich je genije igre, postavio je ritam na mali broj poena, samo u jednoj utakmici od 5 (4-1 za Spurse), San Antonio je dao više od 90 poena, sve ostale – ispod. Zadnja utakmica 78 – 77! Bez nekontrolisanog ispaljivanja šuteva, sa što manje izgubljenih lopti, krv za svaki skok, i odbrana i napad. Ko zna da li bi John Starks, još jedan mitski pištoljdžija pomogao, da nije tradeovan na pola sezone (za Latrella), ali bila je to posljednja velika pjesma Knicksa u Madisonu.

A da, u New Yorku tada nije došla adekvatna pomoć s klupe, na kojoj je, između ostalih, sjedio i Rick Brunson, otac sadašnjeg glavnog igrača Knicksa Jalena. Danas je jedan od pomoćnika Mikeu Brownu, koji je poveo 3-1, i, konačno ide prema tituli. U Madisonu, koji gori, i oko kojeg se nude prava bogatstva za ulaznicu.

Piše se, dakle, historija.

New York se u četvrtoj utakmici vratio sa -29 u trećoj četvrtini, i to je najveći povratak u historiji play offa. Novo francusko čudo Wembanayama će, izgleda, morati pričekati na početak „svoje“ epohe, koja može biti kao Jokićeva. Ali, ni izbliza, nije gotovo. Mi koji ćemo s odobravanjem pozdraviti New Yorkovu titulu, trebamo još sačekati jer San Antonio uvijek ima nešto reći i kad misliš da su gotovi.

Nisam mislio da ću pisati ovaj tekst. I boli me duša što uz Brunsonove prolaze (ljevak je, isto kao što je bio i Edin, i razumije košarku na sličan način), i Townsove finte, i izbačaj Josha Harta koji me tako podsjeća na Starksa, neću prokomentirati s Edinom, uz onaj njegov jedinstveni osmijeh i vječiti odgovor na pitanje „šta ima?“

„Nema ništa“.

A bilo je svašta. Bio je čovjek koji je obilježio košarku na ovim prostorima, srčan, pouzdan, zaljubljen u svoj posao. I, možda nije pravo mjesto da se kaže, ali potreba svakako jeste – i znam da on ne bi zamjerio – sklonjen s njega zbog toga što je bio kritičan. I to prema klubu za kojeg navija Predsjednik. I sklonjen ustranu, sa onoga što (je) najbolje zna(o). I najviše voli.

I zato, znam da nije utjeha, ali jeste pravda. Kad jednom ode ova ogavna, neljudska epoha – a može otići kad u Srbiji s vlasti odu zombiji iz Miloševićevog perioda, ljudi koji uzimaju egzistenciju i batinaju neistomišljenike – trebaće se uvijek sjetiti da ju je boljom činio jedan dječak iz Sarajeva, zaljubljen u narandžastu loptu i igru s njom.

Nikada nisam čuo ono „s parkinga“ uživo, jer smo tu noć proveli skupa u dvorani u Jesenicama. Tada sam shvatio da postoji srce koje kuca za nas.

I koje nije izdržalo nepravdu. Pogled Željka Obradovića na dženazi je rekao sve.

Mali ne vole velike. Ljude.

(P.S. A onda smo se dosjetili da su i Krešimir Ćosić i Mirza Delibašić otišli u 47. godini života. I onda nije bilo potrebe ništa više govoriti.)