Od zida do priče: “BIHAMK – Generacijama dio naših života”

Murali mijenjaju način na koji doživljavamo prostor. Nekad je dovoljno promijeniti jedan zid da bi cijelo okruženje dobilo novi karakter. Povodom 80 godina postojanja Bosanskohercegovačkog auto-moto kluba, BIHAMK je odlučio upravo na taj način obilježiti svoj jubilej – raspisivanjem Javnog poziva za izradu murala „BIHAMK - Generacijama dio naših života“.

Danas mural krasi potporni zid u dvorištu Direkcije BIHAMK-a na Skenderiji, u samom centru Sarajeva, te kroz ilustraciju i pažljivo osmišljene detalje govori o odgovornoj mobilnosti, međusobnom povjerenju i zajedništvu – vrijednostima koje BIHAMK već 80 godina gradi zajedno sa svojim članovima i svim učesnicima u saobraćaju.

Na Javni poziv – objavljen krajem 2025. godine - pristiglo je šest prijedloga umjetnica, umjetnika i umjetničkih timova iz Bosne i Hercegovine. Svaki od njih ponudio je drugačiju interpretaciju zadate teme, a nakon procesa odabira za realizaciju je odabrano rješenje Laile Mušić, bosanskohercegovačko-američke dizajnerice, ilustratorice i lettering umjetnice. Njena ideja izdvojila se po toplom ilustrativnom izrazu i načinu na koji kroz likove, detalje i kompoziciju priča priču o ljudima, kretanju i svakodnevnim situacijama u kojima se prepoznajemo svi – bilo da smo vozači, biciklisti, pješaci ili putnici.

Kako je nastajao mural, šta se krije iza njegovih ilustracija i koliko je izazovno prenijeti jednu ovakvu priču na zid velikih dimenzija, razgovarali smo s njegovom autoricom.

Ko je Laila?

Laila MUŠIĆ (1995.) je dizajnerica, ilustratorica i lettering umjetnica. Rođena u Chicagu, nakon dvanaest godina života u Sarajevu svoj kreativni dom pronašla je u Mostaru. Po obrazovanju je diplomirana inžinjerka elektrotehnike i magistrica arhitekture, s fokusom na dizajn enterijera. Njen profesionalni rad obuhvata grafički dizajn, ilustraciju, murale i ručno oslikanu tipografiju. U svom radu spaja savremeni dizajn i tradicionalne zanatske tehnike, krećući se podjednako prirodno između murala velikih formata i preciznih, ručno oslikanih detalja. Osim rada na autorskim i komercijalnim projektima, vodi kreativne radionice, svira više instrumenata i uživa u biciklizmu.

Sarađivala je s brojnim institucijama, organizacijama i kompanijama, među kojima su Francuski institut u Bosni i Hercegovini i Carlsberg, dok njeni murali i ilustracije danas krase različite javne i privatne prostore.

Jedan od zanimljivijih projekata u njenom dosadašnjem radu bilo je oslikavanje dekorativnih elemenata na blatobranima replike automobila Franza Ferdinanda za Muzej Sarajeva. Od restauratorski osjetljivih detalja do oslikavanja staklenih površina i velikih murala, njen opus pokazuje koliko različite forme mogu biti dio istog umjetničkog izraza.

Posebno mjesto u Lailinom radu zauzimaju sign painting i grafičke intervencije u urbanom prostoru, kroz koje istražuje odnos između wayfinding (dizajn prostorne orijentacije) i identiteta grada. Vjeruje da prostorno-grafička rješenja u javnom prostoru najbolje funkcionišu onda kada su pažljivo povezana s kontekstom, okruženjem i svakodnevnicom ljudi koji kroz taj prostor prolaze.

Razgovor s Lailom Mušić

1. BIHAMK-ov Javni poziv za izradu murala vjerovatno nije nešto što se očekuje od jednog auto-moto kluba. Kakva je bila Vaša prva reakcija kada ste to pročitali i šta Vas je navelo da se prijavite?

Moja prva reakcija bila je ugodno iznenađenje! Do sada je veliki dio mog komercijalnog rada u urbanom prostoru bio vezan za ugostiteljske objekte i prostore koji su direktno okrenuti korisnicima i svakodnevnoj potrošnji. Javnu umjetnost češće očekujemo u kulturnim ili izrazito kreativnim prostorima nego u okruženjima koja prvenstveno vezujemo za funkcionalnost i tehničku podršku. Zato mi je bilo posebno zanimljivo vidjeti da BIHAMK kroz ovaj poziv prepoznaje vrijednost umjetnosti i vizuelne kulture u jednom drugačijem, radno-servisnom kontekstu.

Prijavila sam se jer mi je ideja da mogu pozitivno oblikovati nečije radno okruženje bila zaista važna. To nije samo zid koji se vidi usput, nego površina koja je dio svakodnevne rutine uposlenika: nešto što je stalno prisutno, ali zbog navike lako postane gotovo nevidljivo. Privukla me mogućnost da takva površina postane nešto što unosi malo više topline, pažnje i smisla u prostor u kojem ljudi borave svaki dan. Takvi projekti su mi posebno važni jer pokazuju da i mali vizuelni zahvati u javnom ili zajedničkom prostoru mogu učiniti svakodnevicu ljepšom. Za mene je čast kada svojim vještinama mogu doprinijeti prostoru i ljudima s kojima dijelim grad.

2. Vaš portfolio obuhvata vrlo različite projekte – od murala velikih formata do oslikavanja dekorativnih elemenata na replici automobila Franza Ferdinanda za Muzej Sarajeva. Šta Vas privlači tako različitim umjetničkim izazovima i koliko Vas oni oblikuju kao autoricu?

Kod replike automobila Franza Ferdinanda priča je zapravo počela potpuno spontano. Restaurator Edo Kapetanović vidio me jednog ljetnog dana kako oslikavam prozor obližnjeg kafića, pored kojeg njegov automobil često stoji izložen javnosti, i pred svima je rekao: “Ona će mi oslikati auto!” U tom trenutku nisam znala detalje projekta i ideja mi je djelovala prilično zahtjevno… ali kada smo kasnije razgovarali, shvatila sam koliko je taj automobil njemu važan, posebno jer ga je sam izgradio. Upravo zato mi je njegovo povjerenje značilo još više: prepoznao je u mom radu strpljenje i preciznost, a ja sam to shvatila kao znak da trebam prihvatiti izazov.

Mislim da me takvi projekti privlače baš zbog tog prvog trenutka iznenađenja: “Okej, ovo još nikada nisam radila.” Ali vrlo brzo se taj osjećaj pretvori u profesionalnu radoznalost i pitanje: “Kako ćemo ovo najbolje izvesti?” Kao samouka sign painting umjetnica, mnogo sam naučila upravo kroz takve situacije, na novim površinama, u novim okolnostima, i uz klijente koji su vjerovali mom procesu. Svaki takav projekat malo proširi granice onoga što znam da mogu. To mene oblikuje kao autoricu jer mi pokazuje da se vještina ne gradi samo kroz ponavljanje poznatog, nego kroz hrabrost da se precizno i odgovorno pristupi nečemu potpuno novom.

3. Vaš stil prepoznatljiv je po spoju ilustracije, muralizma i ručno oslikane tipografije. Kako biste opisali svoj umjetnički izraz i koliko se on razvijao kroz godine?

Moj umjetnički izraz je vrlo precizan u izvedbi. Jedan klijent je jednom moj način oslikavanja opisao kao “hirurški”, što mi je bilo smiješno, ali i prilično tačno: u mom radu ima dosta kreativnosti u konceptu, ali i mnogo discipline i pedantnosti u izvedbi. Do muralizma i sign paintinga sam došla dosta prirodno: nakon rada kao vođa projekta u IT sektoru, željela sam kreativniji posao i više neposrednog uticaja na prostor oko sebe. Počela sam s krednim menijima, zatim su klijenti tražili da se ti natpisi oslikaju trajno, da ih kiša ne izbriše, a s vremenom se, kroz sve više ilustracije, taj rad razvio u murale.

Dugo sam bila fokusirana na to da što bolje odgovorim na potrebe klijenata i njihov vizuelni jezik, ali u posljednju godinu sve više razmišljam o vlastitom autorskom izrazu. Posebno me privlači vintage vizuelni jezik 50-ih, 60-ih, i 70-ih godina, to jest od yugoslovenske vizuelne kulture i ilustracije do američke efemere tog tzv. "midcentury" perioda. U tom svijetu najviše me uzbuđuju tipografija, ograničene palete boja, karakterističan linework, i ta pomalo nostalgična energija.

Na moj lettering rad pozitivno je uticala i saradnja s mojim partnerom, koji je diplomirani tipograf, odnosno dizajner fontova. Kroz zajedničke projekte njegovo tipografsko oko i konstruktivne sugestije pomogli su mi da preciznije razmišljam o slovima, i o ritmu i karakteru natpisa.

Baš par dana prije BIHAMK murala, učestvovala sam i na “Female Street Art Incubator” (FSAI) kampu za žene u street artu u Srbiji, što me dodatno osvijestilo koliko je važno pronaći balans između projekata u kojima imam prostor razvijati vlastiti vizuelni jezik i onih u kojima je moj zadatak da se što pažljivije prilagodim klijentu i postojećem vizuelnom okviru. Mislim da se moj rad sada nalazi baš u toj fazi: svoj autorski glas gradim kroz slova, grafički dizajn, i ilustraciju, ali sve više s jasnijim ličnim pečatom.

4. Tema Javnog poziva bila je „BIHAMK – Generacijama dio naših života“, a fokus na odgovornoj mobilnosti shvaćenoj mnogo šire od samog saobraćaja – kao priči o ljudima, zajedništvu i svakodnevnim susretima. Kako ste Vi interpretirali tu ideju i pretočili je u mural?

Prije svega, želim još jednom zahvaliti BIHAMK-u upravo na povjerenju i na prilici da ovu ideju izvedem do kraja. Temu sam interpretirala kroz jednostavnu, ali meni vrlo zanimljivu metaforu: BIHAMK-ove uposlenike zamislila sam kao “doktore mobilnosti”. U pomoći na cesti postoji jasan slijed događaja: pojavi se problem ili kvar, neko stručno i smireno reaguje, i putovanje se može nastaviti.

Zato mi je bilo prirodno, ali i duhovito, prikazati mehaničare i terenske ekipe kao neku vrstu hitne pomoći za automobile. Iz toga su se razvile male narativne scene pomoći, popravke, kretanja, i brige jednih za druge, a motiv “generacijama dio naših života” proširila sam i malo dalje u prošlost: sve do konja i kočije, uz dozu humora.

5. Mural obiluje ilustracijama i likovima koji zajedno pričaju jednu priču. Možete li nas provesti kroz mural i otkriti šta predstavljaju pojedini motivi? Postoji li detalj koji Vam je posebno drag ili nosi posebno značenje?

Ako mural posmatramo s lijeva na desno, priča počinje scenom vučne službe: BIHAMK-ov uposlenik pomaže vozaču čiji je automobil u kvaru, dok vozač pokazuje na podignutu haubu, a mehaničarka sa stetoskopom “osluškuje” problem. Taj vozač je tokom oslikavanje dobio i nadimak “Brko”, jer su ga moji pratitelji na društvenim mrežama, prateći izvedbu murala, spontano počeli tako zvati. Ima velike brkove i djeluje prilično snažno, pa mi je bilo zabavno napraviti taj mali kontrast: izgleda kao neko ko sve može sam, ali mu je automobil ipak stao.

U sljedećem segmentu vraćamo se nekoliko generacija unazad, uz malu šalu na račun ideje da bi BIHAMK priskočio u pomoć i u vrijeme konja i kočija: mehaničarka, gotovo akrobatski, pumpa točak kočije koju vuče konj, dok dječak u kočiji bezbrižno spava, žvačući slamku žita, jer je pomoć već stigla. Konj se okreće prema njoj sa srcem iznad glave, sretan što će putovanje uskoro moći da se nastavi.

Na kraju se pojavljuje djevojka na biciklu, naravno s kacigom, jer sigurnost je uvijek na prvom mjestu, dok mali terijer pokušava uhvatiti dugu vrpcu koja leprša s njene pletenice. Taj detalj mi je posebno drag… jer u proces prilagođavanje idejnog rješenja i prvobitno planiranih likova, ja sam odlučila nenametljivo uključiti i sebe kroz motiv biciklizma, koji privatno volim, kao i jednog malog crnog terijera, jer su mi jednostavno slatki.

6. Kako izgleda proces nastanka jednog murala – od prve skice do posljednjeg poteza kistom? Šta Vam je upravo na ovom projektu predstavljalo najveći izazov?

Proces obično počinje od prve skice i idejnog prijedloga, nakon čega slijedi par krugova izmjene s klijentom. Nemam problem s iteracijama: naprotiv, meni je važno da se rješenje dobro usaglasi prije početka izvedbe. Moje pravilo je da, čim kist dotakne zid, više ne uvodim izmjene dizajna s klijentske strane. To čuva kompoziciju i omogućava da sama izvedba teče efikasnije i mirnije. Nakon finalne potvrde dogovaraju se materijali, boje, alat, termin izvođenja, i ostali praktični detalji, i onda kreće rad na zidu.

Pored samog oslikavanja, postoji i dosta “nevidljivog” rada koji se ne vidi na fotografijama, ali koji inžinjerku u mene zapravo jako voli: precizno prenošenje ilustracije na zid. Znam da se muralisti često dijele na one koji vole raditi s projektorom i one koji ne vole… ja pripadam u ovoj drugoj grupi. Više volim raditi kredom i šablonima, jer mi to daje više slobode da crtež prilagodim stvarnom zidu, njegovim lomovima, teksturi, i detaljima koje na papiru ne možete uvijek predvidjeti.

Upravo je to bio i najveći izazov na ovom projektu: lik kojeg su moji pratitelji prozvali “Brko” prvobitno je bio smješten tačno na pregibu zida. Mislila sam da je taj lom dubok samo par centimetara, ali ispostavilo se da je znatno izraženiji, pa sam na licu mjesta morala pomjeriti gepek njegovog automobila i likove tako da kompozicija i dalje funkcioniše. Na kraju mislim da je ta prilagodba zapravo dobro sjela i da je mural zbog toga bolje odgovorio samom prostoru, nego da sam pokušala prisiliti zid da prati prvobitni crtež.

7. Kroz svoj rad često govorite o važnosti veće vidljivosti žena u muralizmu i javnoj umjetnosti. Šta Vas je potaknulo da otvorite tu temu i kakve promjene primjećujete danas?

Mislim da me na tu temu najviše potaknulo to što sam i sama žena koja pokušava zauzeti svoje mjesto u javnom prostoru. Street art i graffiti scena su, barem kod nas, dugo djelovale kao izrazito muški prostori, iako žene već godinama grade tu scenu… a javna umjetnost je po svojoj prirodi vrlo vidljiva: radite na zidu, pred ljudima, u gradu. Upravo zato mislim da je važno da žene budu prisutnije, jer njihova prisutnost postepeno normalizira činjenicu da i one ravnopravno pripadaju tom prostoru kao autorice, a ne samo kao prolaznice ili publika. Upravo zato mislim da je važno da žene u toj oblasti budu prisutnije, ne samo simbolično, nego kroz veće formate i projekte u kojima se njihov rad shvata ozbiljno.

Slučajno i neposredno prije BIHAMK murala učestvovala sam na FSAI, koji sam ranije spomenula, prvom programu tog tipa za žene u uličnoj umjetnosti u regiji za koji znam. Samo postojanje takvog programa već je važan pomak, jer pokazuje da postoji potreba za većim prisustvom žena u ovom sportu, i za prostorima u kojima se žene mogu povezati i profesionalno razvijati na terenu koji je dugo bio dominantno muški.

Za mene je to bio ohrabrujući znak da se stvari polako mijenjaju, ali i podsjetnik da je važno nastaviti otvarati takve prilike. Mislim da je posebno važno da mlađe djevojke i umjetnice vide da nisu “samo djevojke koje lijepo crtaju”, nego profesionalne ilustratorice, grafiti umjetnice, i dizajnerice koje imaju pravo na velike zidove, ozbiljne projekte za ozbiljne klijente, i fer uslove rada.

8. Kada danas stanete ispred ovog gotovog murala, šta biste voljeli da ljudi prvo primijete ili ponesu sa sobom?

Voljela bih da ljudi prvo primijete vedrinu koju mural unosi u prostor. Mislim da to nije teško primijetiti, posebno uposlenicima Direkcije i dispečerima, jer oni najbolje znaju kako je taj zid izgledao prije... kao neutralan, svakodnevni dio prostora koji se možda više nije ni primjećivao. Tokom oslikavanja sam često čula prolaznike i uposlenike kako spontano komentarišu ono što nastaje na zidu: “Je li to neki zec ili pas?”, “Meni je doktorica sa stetoskopom najdraža”, “Brko je meni dobar”, “Baš me zanima šta će biti na ovoj strani”, “Kako je žuto i sunčano, baš je osvježenje.” Ti mali komentari su mi bili posebno dragi, jer sam vidjela da mural već tokom nastanka unosi upravo ono čemu sam se nadala: malo više vedrine i zajedničkog posmatranja u svakodnevni prostor.

Mislim da povezivanje zajednice u sve digitalnijem svijetu ne mora uvijek biti veliko, strateško, ili komplikovano. Nekad je dovoljno izaći vani s kistom, bojom, i malo mašte, ili jednostavno staviti saksiju cvijeća na stepenik ispred zgrade. Voljela bih i da ljudi iz ovog murala ponesu upravo tu misao: da prostor u kojem živimo postaje bolji kroz pažnju koju mu mi posvetimo. Male intervencije ne mogu zamijeniti sistemske promjene ni promijeniti sve, ali mogu nekome uljepšati dan, pokrenuti razgovor, i podsjetiti nas da javni prostor pripada svima nama. Način na koji se odnosimo prema svom okruženju šalje poruku o tome šta nam je važno… i možda baš tu počinje promjena koju želimo vidjeti.

Mural „BIHAMK – Generacijama dio naših života“ ostat će trajni dio prostora Direkcije BIHAMK-a i uspomena na jubilej obilježen na drugačiji način – kroz saradnju sa bosanskohercegovačkom umjetnicom, i umjetničko djelo koje će svakodnevno susretati zaposlenici, članovi BIHAMK-a, posjetioci i prolaznici.

Više od projekta uređenja prostora, ovaj mural svjedoči o tome da se vrijednosti poput odgovornosti, međusobnog poštovanja i zajedništva mogu prenijeti i kroz umjetnost. Upravo zato, priča koja je započela Javnim pozivom danas nastavlja živjeti na zidu u dvorištu Direkcije BIHAMK-a, u samom srcu Sarajeva.