Život i grad: musliman i socijalist na čelu New Yorka

Dugo, nekako, nije bilo teže. Nižu se dani bez reda, s puno odlazaka: u posljednjih petnaestak dana glavninu vremena sam proveo između odlazaka na groblja i komemoracije. Halid, Tumba, Nađa, Beso, Belma… Zajedničke slike koje promiču, i neki pomalo neodređen osjećaj da se ništa više neće vratiti. Svjetlost u pomrčini sunca, rekao bi pjesnik. 

Svjetionik tamnoga sjaja

Svaki dan isto, i sve dublje podjele. Država i grad u rukama mafije, policija koja, zapravo, upravlja kriminalom i neko lažno kapitalističko, bolje rečeno feudo-korporativno društvo, bez empatije i solidarnosti. Entropija. ''Politika'' koja se svodi na to da se iz rudnika u RS-u, ruda ekskluzivno doveze u zapadni Mostar, gdje na velikim novcima sjedi – Izraelac. U susjedstvu, s jedne strane povampiren fašizam, maskirane i otkrivene kohorte koje veličaju fašizam, rastjeruju ljude sa skupova na kojima se predstavlja kultura nacionalnih manjina. S druge, demonstracije. Neotesanost i nedostatak vizije kod onih kojima se uvijek radilo o glavi: sitan, jeftin mentalitet uživanja u privilegijama, i nemogućnost da se odgovori na najmanje političke izazove. Privatni ''biznis'' sa njegom ljudi protiv domova penzionera koji gore, ministri koji se hvale letom helikoptera i zatvaranjem tik-tokera: jedno opće beznađe koje ljudi proglašavaju najgorim momentom od rata naovamo.

Strah, samo strah, rekao bi Bare iz Majki, svjetionik tamnoga sjaja. I pohlepa, dodao bi Cane, Partibrejker, njegov idealni kontrapunkt.

I mi, u sjenci. Dviju aždaja. Najmanje.

Kako, dakle, naći svjetlo u ovolikom posvemašnjem mraku? Iskreno, prije nekoliko dana nisam ni pomišljao da bi ono moglo doći sa one strane okeana, jer sam u vrijeme Trumpovog – izolacionalizma koji bi se komotno mogao nazvati i križarsko-judaističkom agresijom, ali da se sad ne gađamo terminima zbog kojih nas čistunci mogu proglasiti ksenofobnima, mislio da sam izgubio interes za Ameriku. Tako da mi je trka za gradonačelnika New Yorka mogla proći malo ispod radara: dugo nisam bio tamo, a izvještaji prijatelja su govorili o tome da se grad polako pretvara u distopiju: u nešto što Njujorčani zovu Bad Old Days, a imalo je dva historijska peaka – prvi za  Velike depresije u tridesetima, a drugi krajem sedamdesetih godina prošlog stoljeća u kojem je zaustavljen industrijski i infrastrukturni razvoj grada, a nije postojala ideja kako bi se išlo dalje. Grad je krvario, kriminal je rastao, a žene su upozoravane da skidaju nakit kad idu ulicom. Stvar je eskalirala u ljeto 1977. kad je rasvjeta u razvaljenim vozovima izazvala požar, koji je lančano povukao još hiljadu manjih. Izbile su pobune, a grad je 25 sati bio u totalnoj blokadi. Blackout.

U sličnoj atmosferi i uz gore odnose sa višim nivoima vlasti, u trku za gradonačelnika ušla su trojica kandidata: Zohran Mamdani, 34-godišnjak iz Queensa, prema vlastitim riječima – musliman i socijalist. Ni manje ni više. Dijete zapadnog dijela srca grada, iz škole u Bronxu, doselilo se s pet godina, s roditeljima iz Ugande, gdje su ga dobili. Otac, Mahmud (79) je antropolog, odrastao u Africi, gdje je, u Ugandi, prvo krenuo u medresu, i govorio Guarati (jedan od 22 indijska jezika), Urdu i Swahilli. Engleski, jezik kolonizatora njegove zemlje, koju su njegovi napustili počeo je učiti tek u 6. razredu. Što ga nije spriječilo da deceniju kasnije dobije Kennedyjevu stipendiju, i diplomira na Pittsburghu. Nakon doktorata na Harvardu, završit će kao profesor na Columbiji.

Priča s majčine strane nije intrigantnija, ali je uveliko zabavnija. Mira Nair, je prava Indijka, iz Odishe, studirala je sociologiju u džungli Delhija, svirala sitar, slikala, pisala poeziju, i bila odličan student, što ju je odvelo u Cambridge, odakle joj je, tako sama kaže, ostalo nešto engleskog humora koji je kasnije koristila u svojim filmovima. Obožavali smo njene Salaam Bombay i Monsoon Wedding, za kojeg je 2001. godine dobila Zlatnog lava na festivalu u Veneciji. Kao prva žena koja je dobila tu nagradu.

Odrastanje na filmskim setovima

Zohran je odrastao na njenim setovima, gdje ga je filmska ekipa voljela, a on je vrlo rano bio svjestan da je odrastao u privilegovanom djetinjstvu, u kojem nije bio ničega željan, što s većinom Njujorčana, definitivno, nije bio slučaj.

Mamdani, koji je osvojio više od pedeset posto glasova, ispred Andrew Cuomoa, također demokrate ali bližeg centru. Republikanski kandidat Curtis Silwa je dobio tek nešto više od sedam posto glasova, ima plan: prioritet su sniženje troškova života i drugačiji odnos prema Gazi i Palestini. Trump je bijesan. Dan prije izbora poslao je poruku da su oni birači koji glasaju za Mamdanija – glupi. Dakle, prema njegovim mjerama, više od pola glasača u Gradu gradova nema pameti, ali ništa zato. Neka samo nastavi. Prošlog utorka demokrati su pobijedili u tri izborne trke na prvim velikim izborima, otkad je Trump predsjednik. Pobjede kandidatkinja Demokrata Abigail Spanberger i Mikie Sherrill koje su postale nove guvernerice Virginije i New Jerseyja, pokazuju pobjedu su izborile s uvjerljivom prednošću. Izgleda da je krenulo jer je i s one strane u New Jerseyu demokratkinja Mikie Sherill, političarka relativno umjerenih stavova s iskustvom u vojsci, pobijedila republikanskog poduzetnika i bivšeg državnog zastupnika Jacka Ciattarellija. Ove tri trke smatraju se testom kako Amerikanci ocjenjuju Trumpovu vlast. Tih devet mjeseci komotno se mogu smatrati najgorim u novijoj američkoj povijesti – Trump je lice straha, homofobije, nasilja i klijentelizma – sve ono što je isplivalo tokom epohe u kojoj je postalo najvažnije to koliko šta košta, u odnosu na toliko koliko šta doista vrijedi.

Zohran Mamdani je probudio nadu. Da ćemo vidjeti svjetlo na kraju tunela. Ali, treba biti oprezan. Oni koji su slavili pobjedu Barracka Obame nisu baš vidjeli svjetlo na kraju tunela. Više je to bila lokomotiva koja je nezaustavljivo išla u katastrofu. Ali, države su promjenljiva kategorija. A grad je nukleus života.

New York sada opet ima šansu da povede svjetski trend. U osamdesetim bio je potreban jedan radio, u ovom slučaju bio je to WLIR, i jedna velika pobuna. 

Ako uočavate ikakve sličnosti s onim što se ovdje događa – do vas je. Krajnje je vrijeme da razmislimo šta mi možemo učiniti da otjeramo one koji nam decenijama gade život.

I grad.