Uzmi zadnji voz za Trogen

Vožnja vozom je merak. Posebno u Švicarskoj. Tamo je sve uređeno, a pejzaži koji se iz voza vide jednostavno su bajka za sebe. Od jezera, alpskih vrhova, njegovanih brežuljaka do skockanih gradova – svi ti pogledi su lektira za oči. Nekad devedesetih dok sam tu živio, u vozu bih “natakao” slušalice na uši – tada je još bila Walkman era – i slušao sve i svašta. Kada, recimo, čuješ Čorbu i one stihove: Uzmi zadnji voz za Čačak/ Put je veoma dugačak/ Isplati se kada stigneš/ Psihički se odma' digneš..., to bi bilo to!

Nakon tih devedesetih, vraćao sam se Švicarskoj često, ali uvijek s autom. Ali nakon tridesetak godina, ponovo sam dobio priliku da vozom idem po švicarskim “dženetskim” trasama. Iz Züricha do St. Gallena pa prema Trogenu, pitoresknom mjestašcu u brdovitom kantonu Appenzell Ausserrhoden. Ovaj put nije bio zadnji voz za Trogen i nisam imao slušalice na niti u ušima. Više sam volio “gledati” zvukove i slike koji su se miješali u mojoj glavi. I kad je voz lokalne željeznice krenuo da se iz St. Gallena “pentra” po bregovima – pružila se filmska panorama na Bodensko jezero. Nekada je tu u mladosti živio i Herman Hesse, doduše s njemačke strane jezera.  

Voz je radio ono što švicarski vozovi rade bez dramatike: penjao se, tačno, sigurno, kao da planina nije prepreka nego dio života. Kažem, bez slušalica i muzike, uživao sam u vožnji i negdje sam se sjetio i svog profesora njemačkog jezika Dietera Kuprechta. Bio je starinski tip profesora – iako je nama učenicima tada to izgledalo ponekad i suvišno – Kuprecht bi često na času, bez posebne dramatike, ubacio Hessea u svakodnevni život, da bi skontali fol, što se kaže. Dakako, za to treba malo i godina da prođe i da se to slegne u misli, ali baš je volio govoriti o Siddharthi, da to nije knjiga o Indiji, nego o putovanju koje svako mora proći sam, bez prečica i bez tuđih mapa. “Der Weg ist das Ziel” – put je cilj – znao bi reći, kao da provjerava razumijemo li poruku.

Između sjećanja na Kuprechtovo insistiranje na smislu i na neke od najboljih pjesama Riblje čorbe, putovanje je postajalo više od vožnje – mala lekcija o tome da čovjek ma gdje ide mora naći put do sebe. Bez obzira da li se ide u Čačak ili Trogen. I još sam ovdje u Švicarskoj nešto davno naučio: tačno se vidi da je ovdje tačnost više od navike – to je društveni ugovor. Vozovi kasne rijetko jer cijeli sistem počiva na ideji da vrijeme nije samo lično, nego zajedničko i nešto što je dio ovdašnjeg mentaliteta.

Ovdje željeznica nije alternativa automobilu, nego kičma svakodnevnog života. Mreža je toliko gusta i precizna da se i najmanja sela u Alpama povezuju s velikim gradovima kao da su dio iste urbane cjeline. U zemlji gdje se govori više jezika i gdje su kantoni gotovo mali svjetovi za sebe, željeznica je postala ono što drugdje rade trgovi, mostovi ili glavne ulice – prostor susreta.

Zanimljivo je i to da su švicarske željeznice nastale iz vrlo praktične potrebe, ali su vremenom postale kulturni simbol. Čak i u planinskim regijama, gdje bi se očekivalo da priroda “pobijedi” infrastrukturu, Švicarci su izgradili mrežu tunela, mostova i serpentina koja povezuje ono što je nekada bilo teško spojivo. Recimo ogromni tunel Gotthard više je od inženjerskog projekta – dokaz da se upornost i moderna tehnologija mogu pretvoriti u geografiju.

Postoje tzv. panoramske linije poput Glacier Express i Bernina Express, koje se često nazivaju “najsporijim ekspresima na svijetu”. Paradoks je namjeran – oni ne postoje da bi bili brzi, nego da bi čovjek imao vrijeme da gleda. Da pejzaž ne postane samo pozadina kretanja, nego dio doživljaja. Kao da vas željeznica podsjeća da je put jednako važan kao i dolazak na destinaciju.

Putovanje za Trogen je bilo kratko. Ali u njemu se sabralo mnogo onih dužih. U kojima se sjetiš pjesme, profesora ili pisca, i to u vozu koji ide tačno, ali te ostavlja dovoljno samog da čuješ vlastite misli. U zemlji koja je od željeznice napravila nešto što nije samo prevoz, nego način života. U Švicarskoj voz ne dolazi da te odvede samo od tačke A do tačke B, nego da te podsjeti da između te dvije tačke postoji čitav jedan svijet koji vrijedi pogledati, zapamtiti i, možda, ponijeti sa sobom kao malu privatnu geografiju misli. U kojoj Riblja čorba i Herman Hesse “imaju svoje mesto”, kao u pjesmi o posljednjem vozu za Čačak.