VW Touareg: Tajna prelaska razdaljina

Ako je neko u životu trebao nešto biti, i ako se tako uopće smije i može govoriti, jer svako je nešto zato što jeste, i nije nešto jer nije mogao ili htio – onda je moj drug Keke trebao biti putopisac. I to sportski. Jer, svakako obilazi svijet slijedeći svoju strast, a to su sportski događaji različitih vrsta, uglavnom fudbalski i košarkaški, ali snađe (se) on i rukomet, vaterpolo i atletiku. Znam puno ljudi, ali nikoga ko sa takvom strašću i posvećenošću, pameću i blagošću obavlja sve svoje poslove, i stigne, praktično, svuda: Moskva, Rim, Helsinki…

A najbolje u svemu tome je – i to ga možda ne čini piscem, ali usmenim kazivačem sasvim sigurno – što sve to zna lijepo ispričati. Uz blagu govornu manu koja naraciju čini još sočnijom, i uz mnoštvo podataka sakupljanim stotinama hiljada sati praćenja sporta, gledanja utakmica, dokumentaraca i, naravno, čitanja novina među kojima Sportskim novostima pripada počasno mjesto.

Ispred SOS-a

Od tinejdžerskih dana, kad su započela večernja nalaženja pred kafićem SOS traje naše  poznanstvo: tu su se skupljale ekipe različitih interesa, sarajevski srednjoškolci koji su uz dva ili tri soka na zidiću provodili večeri. I pričale su se priče. Valja znati i to da su u tom trenutku najveće zvijezde, uz filmske, naravno – bili sportisti. Fudbal jeste bio najpopularniji, tu i tamo je bilo klupskih bljeskova, ali rezultata s reprezentacijom nije bilo. U Njemačkoj 1974. godine, došlo se do takozvane druge grupne faze: nakon remija s Brazilom i Škotskom, i kanonade protiv Zaira od 9:0, Jugoslavija se našla u grupi sa domaćinom i kasnijim osvajačem titule SR Njemačkom, i što bi se reklo, neugodnom  Švedskom. Koja, otprilike, nije mogla biti toliko neugodna koliko su to bili odnosi u tadašnjoj reprezentaciji. Selektor Miljan Miljanić, u osnovi protege i zastupnik interesa beogradske Crvene zvezde, nije mogao pomiriti sve suprotnosti. Zbog zamišljene ravnoteže ''radile'' su nekakve komisije u kojima su se smjenjivali treneri klubova iz kojih su dolazili reprezentativci.

Ono što šestogodišnjak iz tog doba može pamtiti je stalna tenzija oko toga ko, zapravo, treba igrati za reprezentaciju i vječita atmosfera zavjere: nikad se do petnaest minuta pred utakmicu nije znalo hoće li nas lijevom krilu početi Šurjak ili Vabec, kako uz Karasija i Vladića koji su tada bogovi u ligi, naći mjesto za Aćimovića i Jerkovića, objektivno slabije igrače, ali iz Zvezde i Hajduka. Odrasli u toj atmosferi zakulisja i skrivanja ispod tepiha, zarana smo osjetili nepravdu prema manjim klubovima, i naučili da ako si najbolji, ne moraš biti tamo gdje ti je objektivno mjesto. Zbog komisija. I medijskih kuhinja. Kako u toj zemlji skoro ništa nije bilo vidljivo, nego se o većini stvari šaptalo, Miljan Miljanić je nakon Svjetskog u Njemačkoj otišao, ni manje ni više nego u madridski Real, iako tadašnja Jugoslavija nije imala diplomatske odnose sa Španijom: istina, fašistički diktator Franco je tada živio svoje posljednje dane, ali Miljanića nije angažirao niko drugi do don Santiago Bernabeu, centralna ličnost njihove historije, i čovjek po kojem danas zove Realov stadion.

Demagog i dipleša

Za Miljana , vječitog predsjednik jugoslovenskog Saveza (1981. – 2001.) i rječitog demagoga, iz ove, perspektive navijača Veleža ne može naći previše argumenata da bi ga se proglasitilo apsolutno pozitivnom figurom. S druge strane, nekoliko ličnih postupaka, u kojima je ljudski i profesionalno zaštitio neke bosanskohercegovačke trenere i igrače, prije svega Ivicu Osima, i sastav ljudi na njegovoj komemoraciji odavao je da je iza hrapavog glasa i izgleda šefa autobuske stanice u Beranama – Miljan je, dakako, bio iz crnogorske porodice, a rođen je u Bitoli – stanovala i izvjesna ljudskost. Nihil nisi bonum, reklo bi se.

Elem, a to je ostalo do danas, nadimak Miljan pripao nekom drugom, a imao je samo jedno značenje. Demagog. Onaj koji lažnim obećanjima zadobija povjerenje mase. Nedavno, kolega i prijatelj Saša Hemon je rekao da jedan njegov prijatelj, suprug žene koja ih je čuvala kao djecu, njega i njegovu sestru Kristinu, za sve ove naše lažne političare, šatro biznismene i svu tu prevarantsko prevrtanersku galanteriju ima zajednički naziv – dipleša. Porijeklo riječi je, dakako, opet grčko: to je duvački instrument koji se svira dvoglasno, a koristi se u raznim oblicima, od obične, jednocijevne svirale, do gajdi, odnosno mješnice, što je svirala utaknuta u životinjsku kožu. Zanimljivost vezana za diple je geografska: njih, naime, ne sviraju u Mađarskoj i u Sloveniji, niti u Srbiji. A ima ih u Istri, diljem Hrvatske obale, Hercegovini i , naravno, Makedoniji. Što bi se reklo, dipleše su, uglavnom, Dinaridi.

Iz Jesenica u Žilinu

Sve ovo se nekako vratilo ovih dana kad se poklopilo da uz važnu fudbalsku utakmicu, Bosna i Hercegovina igra i košarkaško Evropsko prvenstvo. Baš kao onda u septembru 2013., kad se u slovenačkim Jesenicama prvi put dogodilo da jedna reprezentacija – ah, ti sistemi takmičenja – sa tri pobjede u grupi nije prošla u drugi krug. Nije se igralo klasičan sistem osmine finala, nego su stvorene dvije grupe od po šest reprezentacija, iz kojih su po prve četiri išle u četvrtfinala. Čudno, ali tako bilo. O svemu je, sjećate se, odlučivala utakmica s Litvanijom u kojem je našoj reprezentaciji trebala pobjeda od deset razlike. Šest minuta prije kraja naši su imali taj kapital, a onda se sve prosulo, i završilo sa smo + 6 za nas. Litvanija je tada, na ramenima Linasa Kleize, i paljbom Jonasa Maciulisa došla do finala. Gdje ih je zaslužena ošišala  Francuska s Tonyjem Parkerom i Borisom Diawom.

Ostao je žal, ali je valjalo misliti kako stići do Žiline, u Slovačkoj, gdje se već dan kasnije, 10. septembra, odlučivalo o putu na Svjetsko prvenstvo u Brazil. Od Jesenica do Žiline je 657 kilometara i na karti stoji da se ima voziti šest sati i četrdeset i četiri minuta. Pokojni Dragan Vladić je nas četvoricu (u autu smo bili Keke, kolega Fudo Kovačević i malenkost potpisnika) dovezao za nešto više od četiri sata i dvadeset minuta. U Touaregu, u kojem smo imali osjećaj da se vozimo u avionu. Do kraja života neću zaboraviti užasnuto lice austrijskog policajca koji pokazuje onaj stari model mjerača brzine iz u kojem je stajala bijela papirnata traka na kojoj je pisalo 189 kilometara na sat. Novčana kazna je bila neumoljiva, ali bila je to jedna od najljepših vožnji u životu. Luda, brza i sigurna. I kad je u 78. minuti utakmice na stadionu u Žilini Izet Hajrović zapotegao onaj šut lijevom koji i dan danas ostaje jedan od najljepših golova u historiji kvalifikacija, bilo je jasno da je jedna etapa naših života završena i da smo dočekali i put na Svjetsko prvenstvo. I da se otvara nova.

Keke je, naravno, otputovao u Brazil i bila je to još jedna od epizoda njegovog nikada napisanog, ali putopisa koji ću, nadam se, još neko vrijeme slušati uživo. Ponekad djeluje nevjerovatno da čovjek zbog svoje strasti prema nekom fenomenu prelazi takve daljine: od Limassola do Rige je 3.956 kilometara, i to je jedna od dužih evropskih destinacija. Zato, sport ne treba gledati isključivo kao poslovnu granu, iako nas današnji svijet upućuje skoro isključivo na to. To, ipak, prije svega treba biti dio (opće) kulture. I treba se voljeti. Ali, kako biste imali potpunu cijelu sliku dužan sam još jednu priču.

U vrijeme čitanja ovoga teksta uveliko će trajati Svjetsko prvenstvo u atletici, u Tokiju. Godina je 1986. i nas dvojica, Keke i ja, na ljetovanju u Orebiću, nakon završenog basketa sa strašnom lokalnom ekipom i gostima iz Skoplja i Beograda, znamo da je na TV-u prijenos atletskog mitinga u Zuerichu. Weltklasse. Valja znati da tada imaju takva dva ili tri godišnje, i da se do informacija dolazi skoro samo pismenim putem. Tinejdžeri smo, imamo jedan Pony bicikl i odlučujemo da se odvezemo do Perne, što je tri i po kilometra po slabom putu. Tamo je naša drugarica L. imala veliku antenu i kolor televizor, i to nam je bilo više nego dovoljno: pedalama stižemo na odredište, i pojavljuje se Letzigrund. Našoj sreći nigdje kraja, a L., dok donosi limunadu govori:

Ne razumijem kako možete gledati ljude kako trče i pušit'!?

I još doći na biciklu!

Ako nekada slučajno sretnete nekoga ko ima neka naizgled nepotrebna znanja kao što su, recimo ko je Abdi Bile iz Somalije, Marian Woronin iz Poljske, John Walker sa Novog Zelanda, ili Maricika Puika ili Doina Melinte iz Rumunije, pokušajte zamisliti kako je došao do tog znanja.  I još nešto: možete biti sigurna da zna i nešto drugo.

Recimo, nešto o tajni prelaska velikih i malih razdaljina.

I života uz njih.