Vremplov Rolls Royce: Fantom slobode

Sjećanja su varljiva. I nikad se, zapravo, ne treba pouzdati u njih. Kad sam ispred ljubljanskog hotela Slon, negdje par dana prije nove 2019. godine ugledao Rolls Roycea, počela su navirati, i nije im bilo nazad. Sve do danas kad to treba zapisati i onda se to uzima za onako kako je bilo, mada znamo da nikada nije bilo, a da nekako nije bilo, što bi rekao kongenijalni Miroslav Krleža, i da nikada neće biti a da nekako neće biti. I da je ono što je jednom bilo, nemoguće ponoviti na isti način, a da je sve ovo – interpretacija.

Ljubljanska “Čeka”

Elem, onaj  ko  je  bar jednom  bio u Ljubljani, zna gdje je to mjesto. Ugao Slovenske ceste i Čopove, “preko puta Name”, kako se to kolokvijalno kaže, je nešto poput sarajevske Vječne vatre ili zagrebačkog Jelačić placa. Mjesto koje ne možete “fuliti” ako se krećete u centru grada, ili se dogovarate. Poput Čeke iza koje je Narodna banka, pa se na jednu stranu ide uz Dalmatinsku, a na drugu niz Kulovića, “pri Slonu” je pošta, a dolje se ide Čopovom do Ljubljanice, a gore Cankarjevom, prema kraju koji se u mom imaginariju zove leđa Ljubljane, a zapravo je okolina Tivolija. Sviju nas lutalice, a pogotovo u ovim nesretnim vremenima i danima zapadne da imamo “rezervni” grad, da se negdje osjećamo malo bolje ili domaćinskije nego drugdje. Nego u Zagrebu, neko u Beogradu, neko u Genevi, neko u Bruxellesu, a ja u Ljubljani koja je više formatom nego veličinom (bila) slična Sarajevu. Kažem, bila, jer se Sarajevo posljednjih godina sve više srozava, a Ljubljana uglancava, i to da te mjere da ju je jako teško i prepoznati.

Početkom devedesetih, taj dio oko Slona izgledao je, onako, klasično socijalistički, raskrsnica kojom furaju auti, s desne i lijeve strane autobuske stanice, Nama, Nebotičnik, Narodna  banka… Elem, taj epicentar, kako se to sad kaže, je zapravo glavna tačka u historiji svakodnevice glavnog grada Slovenije. Tuda su prošli, prolazit će i prolaze milioni ljudi, s različitim prijevoznim sredstvima. Kad je gradska skupština na čelu sa sad već legendarnim gradonačelnikom Zoranom Jankovićem usvojila plan da će taj dio, konačno, biti zatvoren za automobile, veliki se broj ljudi odmah “zabrinuo”: mislili su da to, osim što neće biti praktično, neće biti ni “isti” dio grada. Da će mu biti izmijenjen DNK. No danas, desetak godina nakon što  je  to  učinjeno, i kada tim prostorom, pored pješaka, mogu prolaziti samo bicikli i autobusi, skoro da niko i ne pamti kako je to bila glavna gradska prometnica. Kamo lijepe sreće da se takva stvar dogodi u Sarajevu, pa da se ljudi oko Narodne banke i Vječne vatre šetaju dok prolaze tramvaji, a ne da se raznorazni mutanti utrkuju a da prolaznici strahuju za svoje živote. No za to će trebati vizije, i sačekati da gradonačelnik bude osoba od integriteta a ne odrađivač stranačkih konjuktura, bile one dobre ili loše. A u nas su, uglavnom, loše.

Sultanova pohlepa

I zato sam se, isprva, malo trznuo kad sam ispred Slona ugledao parkiran Rolls Royce, legendarni model Phantom, samo “skraćenu verziju” Continental, onakav u kakvom se Indiana Jones naganjava u posljednjem krstaškom ratu i takav kakav je Josef von Sternberg poklonio Marlene Dietrich kad je došla u Sjedinjene Države da postane Plavi Anđeo. Baš kao što u legendarnom filmu kaže sultan Hataya, nakon što dobije poklon od Adolfa Hitlera za suradnju – “to je 4.3 litra, 30 konjskih snaga, mašina od šest cilindara, sa Strombergovim karburatorom i može stići od 0 do 100 kilometara za sat i 12.5 sekundi (I još mi se boja sviđa).”

Kad se na kraju sve zbroji i oduzme, valja se dakle držati načela da se stvari dogode onda kad mogu: mislim da sam jedinog Rollce Roycea u Sarajevu vidio kad se pokraj redakcije u kojoj smo radili, a blizu rezidencije američkog  ambasadora, provezao rahmetli Adil Zulfikarpašić. Vjerovatno u sličnoj namjeri kao i Nijemci kod Sultana u Indiana Jonesu: da impresionira sugovornika i da ga malo pridobije na “svoju” stranu. Tako je nekako izgledao i ovaj  Rollce ispred  Slona: ako je vlasnik njime htio impresionirati – donekle je i uspio, evo i svjedočanstva o tome, ali takvi se automobili i trebaju pojavljivati tamo gdje drugih nema. Fantom, što bi se reklo. Fantom Ljubljane, i fantom slobode, kako bi rekao veliki pjesnik iz vremena kad smo osjećali manjak slobode, ali nismo kao danas bili svjesni toga da nam je uzimaju iz dana u dan. Zato je ponekad dobro vidjeti nesvakidašnju sliku i naći uporište i snagu za dalje u sjećanjima. Jedino nam ona garantuju da smo još uvijek tu. I da smo svoji. Kao Rolls Royce.