VREMEPLOV SENNA: Nedjelja kad je otišao Ayrton

Svaki je čovjek jedinstven, a većina nas teži da budemo drukčiji od drugih: da napravimo nešto čime ćemo se izdvojiti od prosjeka i mase. Istina, teško bi bilo procentualno utvrditi koliki broj ljudi želi napraviti nešto po čemu će biti prepoznati, a koliko njih želi da kroz život prođe u zdravlju, i nešto malo veselja, kako se u nas to kaže. Ne znamo, i najbolje je tako. Kao što znamo da, recimo, duh genija ne bira tijelo u kojem će se nastaniti, nego često (o)stane tamo gdje se čovjek i ne nada. Ispunjavajući tako neki dio metafizičke pravde, da ljudi, bez obzira na volju da sve na svijetu podrede sebi, ne mogu odlučivati baš o svemu. 

Komandant Kobe

Ljudska je memorija selektivna. Neke događaje i situacije pamtimo besprijekorno, drugi nam, pak, detalji izmaknu, ili ih vrijeme oblikuje onako kako mi hoćemo. Ko je već rekao da je sjećanje selektivna misao o sreći? Ili o nesreći? Od čega opet to zavisi? Od prirode? Od raspoloženja? Opet toliko pitanja, a tako malo odgovora. 

Na dan kad je u helikopterskoj nesreći poginuo bivši NBA komandant Kobe Bryant, a bila je nedjelja, pomislio sam kako je nekim ljudima suđeno da budu mitovi. Da ne ostare, i da njihovi osmjesi i mladenački pogledi uvijek ostanu u milionima srca. Otežavajuće kod Kobeove pogibije bilo je da su uz njega stradala i djeca, njih troje, i sve što bi se o tome imalo reći, jednostavno, stane u onu, naizgled izlizanu, i tako često upotrebljavanu riječ – tragedija. 

I, baš kao što nijedan ljudski život ne liči drugome, tako su i ljudske smrti različite. Ali, uvijek postoji neka linija koja veže neke ljude i njihove sudbine. Te 1994., godine bila je, opet, nedjelja, samo što je bio 1. maj, i bila je Velika nagrada San Marina u Imoli. I bio je vikend u kojem su se, jedan po jedan, događale stvari koje su ukazivale na to da cirkus Formule 1 postaje ozbiljno opasan, i da, praktično, postaje Zid smrti. Brazilci su velika nacija, u sportu su te stvari egzaktne. U automobilizmu su imali trojicu velikih: Emersona Fittipaldija, Nelsona Piqueta, i njega, Ayrtona Sennu. Njega koji je bio simbol jednog vremena, i, najmanje jedne generacije. Vozača kojeg su često optuživali da je spreman žrtvovati sve da pobijedi: kao sin čovjeka kojeg su u Čaršiji zvali Doktor za aute, pomalo se i stidim što ne znam ništa o širini kočnica, prednjem ovjesu ili idealnoj putanji ulaska u zavoj. 

Broj Jedan

Ali, ono što sam vidio u filmu Asifa Kapadie ''Senna'', dokumentarcu koji govori o životu ovog velikog sportaša, definitivno je učvrstilo moj stav o antropološkoj poziciji Nekoga ko je Broj Jedan. U bilo kojem segmentu ljudskog djelovanja: on ili ona, svejedno, ne bore se protiv rivala ili protivnika. Oni se, prije svega, bore protiv samih sebe, a uglavnom, za interes drugih. Tako je i Ayrton, taj vikend prije nego što će u krivini Tamburello izvući njegovo beživotno tijelo iz slupanog Williams Renaulta, radio za druge. Prvo je preskočio ogradu bolnice, da bi vidio svog sunarodnjaka Rubensa Barichella, koji je u kvalifikacijama zadobio ozbiljne povrede. Uprkos zabrani ljekara da mu iko dolazi, Ayrton se, naravno, ukazao. Takvima se ne zabranjuje. Nakon što je na slobodnom treningu, dan kasnije u subotu, poginuo Roland Ratzenberger, Senna je razmatrao povlačenje s trke, ali je ipak još jednom pristao razgovarati. Ironija sudbine će htjeti da zadnje jutro pred pogibiju provede na sastanku vozača s upravom Formule. Na kojem je izričito tražio povećanje sigurnosti, i osnivanje za Grupe sigurnosnih vozača. Kako je bio najstariji i najbolji. ponuđeno mu je mjesto predsjednika. No, bilo je kasno. Nekoliko sati kasnije, službeni liječnik Formule 1, Sidney Watkins, konstatirao je smrt. Sudar na početku nije izgledao strašno, ali je ozljeda mozga koju je doživio Ayrton bila kobna: u trenutku skretanja automobil je išao preko 300 km/h, a u trenutku udara u ogradu oko 200. Bio je to kraj. 

Ne znam zašto, ali dugo sam u mislima nosio da se ta nesreća dogodila prije nego što stvarno jeste. To sjećanje mi je potpuno zamagljeno, vjerovatno stoga što je Ayrton Senna bio jedan od onih znakova dobrih vremena koji takvim događajima bivaju trajno prekinuta. A možda i zato jer se Alain Prost, Sennin jedini pravi rival, povukao godinu ranije, pa je Formula kakvu smo do tada poznavali, jednostavno promijenila oblik. I karmu.

Dopisivao sam se s dragom osobom, pitao sam je kako je. Ona je rekla da je dobro i da sluša ''Pink Floyd''. Odgovorio sam da je to najveći bend, koji mi nikad nije puno značio. 

Na to je stigla još jedna poruka: 

''Ne znam zašto, ali kad god čujem Shine on, you crazy diamond, pomislim na Ayrtona Sennu.''

Zato što sve sudbine pripadaju svim ljudima na svijetu.