Vinjete vs cestarine – šta je bolje?

Lani smo dobili još oko sedam kilometara autoputa, kad je ono krajem oktobra tunel na Ivan Sedlu nekom zabavnom igrom sudbine otvorio čovjek imena Ivan Sedlar – kako bi se na ovdašnje jezike dalo prevesti njemačko ime Johann Sattler. Od tad, pa nadalje i ubuduće se od Sarajeva do Bradine stiže autoputem, po cijeni od tri i po marke po putničkom vozilu lakšem od tri i po tone. Dakle, bukvalno marka po toni za onog ko maksimalno iskoristi kapacitet vozila.

Čekati ili platiti

Cestarina je za petinu (20%) jeftinija onome ko koristi elektronsku naplatu i još uz to k'o gospodin prođe onom trakom sa strane bez zaustavljanja, gledajući pritom tehnološki nedorasle kromanjonce kako čekaju u redu za ručnu naplatu. Ali, brat-bratu onako odokativnim mjerenjem, na dvadeset auta u koloni za ručnu naplatu cestarine prođe jedno sa ACC tagom (AutoCeste Card) za beskontaktnu naplatu. Razlog za to je jednostavno u nepraktičnosti kupovine i instalacije ACC uređaja i visokoj cijeni koja u startu odbija vozače.

Za početak, cijena je neopravdano visoka i sa 39,00 KM je viša nego u Hrvatskoj (15 EUR, odnosno oko 29 KM) ili Srbiji (2,022 RSD ili oko 34 KM). Dakle, da bi se isplatila kupovina ovog uređaja koji donosi uštedu od 20% na cestarini, potrebno je potrošiti njegovu petostruku vrijednost, odnosno platiti cestarina u visini od 200 KM. Prosječan korisnik koji ne koristi autocestu na dnevnoj bazi sebi jednostavno ne može predočiti taj benefit i teško će se odvojiti od 39 KM koje će mu se isplatiti tek ako iz Sarajeva do Bradine i nazad ode trideset puta, ili ako šesnaest puta ode u Zenicu i vrati se.

Dalje, uređaje je moguće kupiti samo na naplatnim kućicama a možda i na drugim lokacijama, što je sa internetske stranice Autocesta FBiH skoro nemoguće saznati budući da za informisanje o kupovini i korištenju taga treba otvoriti tuce dokumenata u PDF formatu, odnosno iščitati količinu dokumenata kao za sjednicu kakvog općinskog vijeća. Zbog toga je većini ljudi dosta jednostavnije čekati u redovima na naplatnim kućicama nego se peglati sa nabavkom i instalacijom ACC taga koji će se isplatiti u nekoj maglovitoj budućnosti. Naravno, sve ovo bi se sa lakoćom izbjeglo da se Bosna i Hercegovina opredijelila za sistem vinjeta koji otklanja gužve, štedi vrijeme i energiju, smanjuje emisiju štetnih plinova a uz to je puno jeftiniji za korisnike. No, umjesto da se opredijele za bolji način koji se u zemljama središnje Europe poput Austrije i Švicarske pokazao kao najefikasniji, mi smo – kao i Hrvatska i Srbija – slijedili primjere zemalja koje su poznate po lošijoj produktivnosti i socijalnom zbrinjavanju u državnim preduzećima, poput Španije, Italije, Francuske i Grčke.

Zbog toga danas imamo najskuplje cestarine na kontinentu a autoceste dodatno plaćamo kroz cijenu goriva i registraciju vozila. Zanimljivo je uporediti koliko korištenje autocesta košta nas, a koliko građane država koje su odlučile ne koristiti javna preduzeća za uhljebljavanje i dio tereta izgradnje i održavanja autocesta preko vinjeta prebaciti sa vlastitog stanovništva na strane državljane u dolasku ili tranzitu.

Najjeftinije godišnje vinjete u našoj relativnoj blizini ima Rumunija. One koštaju oko 55 KM (138 leja = 54,67 KM) i upola su jeftinije od susjedne Bugarske gdje je godišnja vinjeta 55,6 eura, odnosno oko 108 KM. Najskuplja je Mađarska sa 49,190 HUF, odnosno 250 KM a odmah iza nje je Slovenija gdje godina dana neograničene vožnje po autocestama košta 230 KM (117,5 eura). Češka i Slovačka imaju onako dobrosusjedski izjednačene cijene godišnjih vinjeta za putnička vozila sa 62 (1,500 CZK) i 60 eura, što je oko 120 KM. S obzirom na životni standard u tim zemljama, nevjerovatno je da je u Austriji cijena godišnje vinjete 96,4 eura ili par maraka manje od 190 KM dok u Švicarskoj ona košta svega 40 CHF, odnosno par maraka više od 80 KM. Svi podaci su preuzeti sa zvaničnih stranica za online kupovinu vinjeta i lako se mogu provjeriti. E sad da uporedimo ovo sa naplatom cestarina u BiH, Hrvatskoj i Srbiji i vidimo šta se može dobiti za cijenu pojedine godišnje vinjete u drugim državama.

U raljama PDF-ova

Krenemo li od najjeftinije, rumunske godišnje vinjete, vidimo da za njenih 55 KM u BiH možete tačno pet puta otići iz Sarajeva do Lašve i nazad. U Srbiji za cijenu godišnje rumunske vinjete možete iz Novog Sada jednom otići do Pirota i vratiti se, a u Hrvatskoj za te novce možete otići jednom do Županje i nazad. Za jednu godišnju mađarsku vinjetu se čovjek može u BiH oko 12 puta provozati od Doboja do Bosanske Gradiške i nazad, u Srbiji isto toliko puta između Beograda i Ćuprije, a u Hrvatskoj od Zagreba do Ogulina.

Uzmemo li kao najrazumnije cijene godišnjih vinjeta one u Bugarskoj, Češkoj i Slovačkoj koje su 55-60 eura, i ako to preračunamo u razumljive distance na našim prostorima dobijemo da za ovaj novac Bosanac ili Hercegovac može tek desetak puta dobaciti iz Sarajeva do Zenice, vozač u Srbiji jedva pet puta dobaci iz Beograda do Ćuprije, dok naš susjed u Hrvatskoj za te pare ne može ni dva puta otići iz Zagreba do Zadra. Svi primjeri se odnose na put u oba smjera.

Tek kad se ovako predoči da za jednu češku godišnju vinjetu čovjek u Srbiji može voziti oko 1,600 km po autoputevima, a u BiH i Hrvatskoj niti 1,200 km, postaje jasno koliko je za građane sistem vinjeta povoljniji od tradicionalne ručne naplate. Čak i ako prihvatimo da bi za BiH uvođenje vinjeta možda bilo preuranjeno, s obzirom na još uvijek nedovoljno razvijenu mrežu autoputeva, teško je shvatiti kako se ljudi u Hrvatskoj mire sa tim da Austrijanci cijelu godinu dana neograničeno koriste svoje autoputeve po cijeni za koju bi u Hrvatskoj mogli tek dvaput otići iz Zagreba do Splita i nazad. Ali, šta da se radi… nama preostaje da triput plaćamo istu cestu, zaboravimo na vinjete i maštamo barem o danu kada se za kupovinu ACC taga neće morati probijati kroz hrpu PDF dokumenata.