Autorski tekstovi

SFF: Tišina i šutnja

Večeras kreće 32. Sarajevo Film Festival. Filmovi o domovini, nasilju i porodičnim lomovima otvaraju pitanje kada tišina postaje umjetnost, a kada šutnja postaje saučesništvo.

Autor: Ahmed Burić

Trideset i drugi je Sarajevo Film Festival i bez obzira na sve grad živi više i bolje nego u toku ostatka godine. Razloga za to je puno, i sve ih manje – više znate, tako da ne vrijedi nabrajati. Svako, valjda, može naći nešto za sebe – program, koncert, dj-party, zabavu svakojake vrste. Možda i najveća provala zadnjih dana je komšijski pasjaluk koji kruži društvenim mrežama: pa kaže da Grbavica večeras na najljepši način obilježava 20 godina od legendarnog koncerta Ljube Aličića: dolazi Prodigy. E stvarno… Za nas koji cijenimo Ljubu, pogotovo njegove ranije radove, i još uvijek naivno mislimo da festival, prije svega, služi da ljudi gledaju filmove, neće li u njima naći nešto poučno i porazmisliti o njima, evo možda nekoliko tipova, ukoliko budete imali sreće i interesa da provedete neko vrijeme u, uglavnom, klimatiziranim dvoranama.

Skoro je praksa da festival otvara neki od nagrađenih filmova sa festivala u Cannesu. Tako je i ovaj put: “Domovina” poljskog reditelja Pawela Pawlikovskog posljednji je dio trilogije kojem su prethodili filovi “Ida” i “Hladni rat”. On ne bježi od velikih tema, a ovaj put je u fokusu veliki njemački pisac Thomas Mann (igra ga Hans Zichler) koji nakon šesnaest godina izbjeglištva dolazi u razorenu i podijeljenu Njemačku. Thomas s kćerkom Ericom (Sandra Hüller) odlazi u zonu sovjetskog utjecaja, i usput upadaju u svojevrsnu pustolovinu. Pitaju se – “šta je domovina?”, “postoji li ona uopće?” I, na kraju, kakvo je njihovo mjesto u svijetu koji su morali napustiti? Nakon što pisac primi Goethevu nagradu i biva izvjesno da će zbog odluke o odlasku u Istočnu Njemačku sigurno biti ispitivan po povratku u Sjedinjene Države, za njega, ipak, nema sumnje. Njih dvoje odlaze u Weimar,

gdje ih očekuju visoki funkcioneri Socijalističke partije jedinstva, mračne svemoguće organizacije koja upravlja STASI-jem, jednom od najukorijenjenih tajnih policija u historiji svijeta. Jedan disident se dočepa hotela gdje nasamo sreće pisca i moli ga da javno govori o cenzuri i diktaturi, ali biva odveden. Mračna priča u kojoj govori tišina, snimljena je u crno-bijeloj tehnici (Lukasz Zal) i , iako govori o prošlom vremenu, ona, zapravo, postavlja pitanja na koja se ni danas nije odgovorilo s prevelikim uspjehom. Pawlikowskom zasluženo pripada mjesto najistaknutijih filmskih glasova današnjice, a veliki broj ljudi ostaje zarobljeno između historijskih okolnosti i sopstvenih odluka.

Bez obzira na to da li su veliki umjetnici, ili “obični” smrtnici.

Iz Slovenije, na ovogodišnji Sarajevo Film Festival, na program Open Air Premiere, stiže i svjetska premijera filma Izgubljeni sin. To je priča o uspješnom krim-inspektoru Andreju (Jure Henigman) kojeg intervencija nakon prijave porodičnog nasilja suočava s nasilnim mlađim bratom (Nejc Cijan Garlatti). Nasilnik je otac maloljetnog djeteta i tim putem se otvara toga otvara se krug nasilja i zločina koji se prenosi s jedne generacije na drugu. Pitanje koje ostaje jeste da li je moguće zaustaviti taj krug u kojem, gotovo po pravilu, žrtve postaju zločinci. Jedan od paralelnih tokova priče vodi nas u školu u kojoj dječak, sin deprivilegiranog, frustriranog oca (odlični Goran Bogdan) upada u seriju neprilika na koju adekvatno ne odgovara nijedan segment društva. Kad policajac pokuša pomoći dječaku i to ne uspije, stvar završava tragično, a dječak zaključuje da nije kriv samo inspektor, nego “svi.” Taj film, koji se prikazuje na godišnjicu ubojstva Nizame Hećimović u Gradačcu, uz još dvoje ljudi, Džengiza i Denisa Ondera, definitivno pokreće određena razmišljanja. U kojima šutnja može biti kobna. Prepoznati zlo, a ne govoriti o njemu, obično znači perpetuirati ga, omogućiti njegovo kretanje.

U tom smislu ovaj film jeste bitan i funkcionira istovremeno kao krimić i društvena studija.

Još jedan film za koji se može reći da je u njegovom središtu šutnja su “Male stvari” Zvonimira Jurića, reditelja čiji je film Crnci

(koautorstvo s Goranom Devićem) jedan od najboljih nastalih u postjugoslovenskoj eri, a bavi se ratom u Hrvatskoj. Zapažen je bio i njegov film “Kosac”, (2014.) čiji je scenario napisao zajedno s Juricom Pavičićem, piscem I kolunistom. “Male stvari” su porodična drama, nastala prema motivima Pavičićeve pripovijetke “Četvrti kralj” u kojoj Otac (Izudin Bajrović) potpiše ugovor o prodaji maslinika “stranim investitorima”. Što, naravno, u tranzicijskim prevarama znači da će stvar završiti gradnjom apartmana. Životi koji se prepliću u hronici svakodnevne tjeskobe, disfunkcionalnost pritisnuta primordijalnim kapitalizmom i neriješeni, prešućeni odnosi grade važnu priču, baziranu, uglavnom, na glumcima. Od kojih samo pomenuti Bajrović i šibenska glumica Oriana Kunčić nisu naturščici.

Šutnja i tišina mogu biti iste, ali i različite stvari. Kad je tišina umjetnički postupak, najčešće ima apsolutno opravdanje i može povesti u visine. Kad je šutnja modus operandi neke zajednice, njoj se obično ne piše dobro.

Ni na filmu, ni u životu.

BIHAMK

Povezane novosti

Let ususret suncu

Let ususret suncu

Od pokera i hrabrih odluka do gola koji je promijenio historiju – priča o Zmajevima koji su poletjeli ususret suncu.

Možda bi vas zanimalo