Bihaćki mašinovođa Alen Hasić: Dječaci sa Une će ponovo sanjati vozove

To nam je bio povod za razgovor sa bihaćkim mašinovođom Alenom Hasićem, jednim od najiskusnijih željezničara u Bosni i Hercegovini.

Konačno se i to desilo – Unska pruga se i zvanično vratila, barem u svom dijelu koji povezuje Bihać i Bosansku Otoku. Vrijeme će pokazati da li će se njena potpuna revitalizacija ikad desiti, ali nas je svakako obradovala vijest kako će nakon uspjeha projekta turističkog ljetnog voza od Bihaća do Bosanske Otoke ova linija nastaviti saobraćati i na jesen, i to sa redovnim polascima svakog radnog dana. Štaviše, neformalno se može čuti kako postoji izražen interes da se ona produži i do Bosanskog Novog / Novog Grada, što bi joj donijelo još veći značaj.

Jedini koji su se nastavku željezničkog saobraćaja na Unskoj prugi obradovali više nego putnici sigurno su bihaćki željezničari. Vidjeti lokomotivu i vagone kako polaze sa stanice vraća im slike iz djetinjstva zbog kojih su i odabrali svoj životni poziv. Među njima je i mašinovođa Alen Hasić koji se lokomotivom sa bihaćke stanice prvi put otisnuo još 1989. godine. Danas je jedan od najstarijih i najiskusnijih željezničara u zemlji, te uzor mlađim kolegama.

Alen Hasić - veteran naših pruga, mašinovođa još od 1989. godine

„A brate, konačno smo u svojoj bazi! Sve druge su dobre, ali naša pruga je naša pruga”, smije se dok se vozimo prema Bosanskoj Krupi, govoreći o godinama koje je nakon što su Željeznice ukinule operacije prema Bihaću proveo stacioniran u Sarajevu, Mostaru i Tuzli. Iako je dionica Unske pruge kojom vozi svakog vikenda zahtjevnija od nekih drugih koje je vozio posljednjih godina, Alen je sretan jer mu je njeno otvaranje omogućilo da se vrati kući u Bihać i da napokon provodi vrijeme sa suprugom Fatimom i sinom Harunom.

„Eno vidiš onaj stub” – nastavlja pokazujući na nadolazeći električni stub uz prugu – „e, onaj sam stub ja gradio kao omladinac na omladinskoj radnoj akciji. To je bilo osamdesetih kada se radilo na elektrifikaciji pruge. Kad god prođem kraj njega sjetim se tih dana.” I to je sve što trebamo čuti kako bismo shvatili povezanost ovih ljudi sa njihovom prugom dok nam mještani iz kuća uz tračnice mašu i pokazuju gestu kojom kao da povlače nevidljivu ručku, pozivajući Alena da im zatrubi. Mašinovođe redovno udovolje tim pozivima i stvarno je nevjerovatno kroz prozor lokomotive gledati i staro i mlado kako se istinski raduje nečemu tako običnom kao što je zvuk sirene voza.

Povratak voza na Unsku prugu je poseban događaj za mještane naselja uz željezničke šine

No, vremena kada je zvuk voza u kanjonu Une bio nešto uobičajeno i svakodnevno su odavno iza nas... Za razliku od danas, u najboljim godinama je ovuda prolazilo i sedamdeset kompozicija dnevno, sa oko milion putnika i četiri miliona tona tereta godišnje – nije ni čudo što se posao željezničara u ta vremena činio izuzetno perspektivnim ali i atraktivnim. Na kraju krajeva, koji to dječak koji je rastao uz Unsku prugu nije barem jednom poželio sjesti u kabinu lokomotive i s njom se otisnuti u svijet?

„Ja sam rastao u naselju Ribić, odmah uz prugu. Svi smo mi od malena živjeli sa željeznicom, svako je imao nekoga ko radi na željeznici, ona je bila dio naših života. Većina mojih kolega su i djeca željezničara, jednom od njih su i otac i did bili mašinovođe – njih trojica zajedno imaju preko sto godina staža u lokomotivi! To je ljudima ovdje u krvi i zato ne čudi ova radost, kad naiđe voz svi mašu, svi pozdravljaju, čak je i meni neobično koliko su ljudi sretni kad vide voz na Unskoj prugi”, kaže Alen.

Ovaj mašinovođa je završio Željeznički školski centar u Sarajevu. Priča kako mu je za vrijeme škole najbolji drug u razredu bio naš kasniji nogometni reprezentativac Muhamed Konjić: „I tada je bio sjajan dečko, ostali smo prijatelji i redovno se vidimo bilo u Krajini ili u Sarajevu.”

U to vrijeme je biti željezničar značilo imati siguran i perspektivan posao. Bio je to ogroman sistem, a po završetku školovanja Alen se pridružio ekipi koja je samo u Bihaću brojala 84 mašinovođe! Danas grad na Uni ima samo njih četvoricu koji su posljednjih godina radili u drugim željezničkim centrima.

„Nema nas više, to je to. Meni treba još nekoliko godina do penzije i onda ostaju njih trojica. Nakon nas će Krajina ostati bez mašinovođa, i ako se ikad ova pruga pokrene pitanje je ko će po njoj voziti vozove.”

Od nekadašnjih 84, Bihać danas ima samo četvoricu mašinovođa (Photo: N. Stambolija - Stamby)

A Unska pruga je daleko bolje i logičnije rješenje od pruge kroz Liku na koju se Hrvatska trenutno oslanja. Ona nije izgubila geografsku logiku, iako je nestala država za koju je ta geografija bila logična i praktična. Naprimjer, na cijeloj njenoj dužini Unska pruga prelazi granicu između bivših republika SFRJ čak sedam puta – u Jugoslaviji to nije značilo praktično ništa ali danas je ta granica vanjska granica EU i šengenskog prostora. No, uprkos tome, riječ je o najprirodnijem željezničkom koridoru između Jadrana i kontinenta čija je trasa daleko ugodnija i otpornija na klimatske izazove od ličke. 

Zbog toga se sve glasnije govori o revitalizaciji ovog koridora, naročito ako bude moguće uklopiti je u europsku željezničku mrežu. Ovi planovi se čine jako dalekim, ali sigurno je da za Unsku prugu i u zvaničnom Zagrebu postoji interes kao za alternativni koridor prema Dalmaciji i čvrstu tačku prekogranične povezanosti Hrvatske i BiH. Osim toga, tu je i pitanje neiskorištenog turističkog potencijala, dimenzije Unske pruge koju Jugoslavija praktično nije ni razmatrala.

Unska pruga na svom putu prolazi kroz predjele čija ljepota oduzima dah

Da ta dimenzija sigurno postoji dokaz je i podatak da je tokom ljetne sezone turistički voz koji je saobraćao samo vikendima prevezao čak 15,000 putnika. Lijepe vijesti su i da će turistička linija tokom septembra nastaviti saobraćati uporedo sa redovnom i da će vožnja vozom kroz čarobnim kanjon Une i dalje biti prepoznatljiv dio turističke ponude Krajine. Prije potpune revitalizacije bilo bi dobro kada bi se postigao dogovor prema kojem bi se ruta sadašnjeg turističkog voza produžila do Štrbačkog buka i Martin Broda, ali to je posao za vrijeme koje dolazi.

„Vidjećete, dječaci koji rastu uz Unu će ponovo sanjati vozove”, uz osmijeh nam kaže mašinovođa Alen dok zaustavlja svoju lokomotivu nakon još jedne vožnje.