TOMA: Film koji stvarno ne voli automobile

Realno, malo šta sa lakoćom ujedini region kao bezobzirna eksploatacija pozitivnih sentimenata iz „onih vremena“ pa je tako film prepun odstupanja od stvarnih događaja i materijalnih pogrešaka.

Već su mnogi uočili neke upadljive greške, kao kad Lepa Lukić pjeva pjesmu „Srce je moje violina“ iako je ta pjesma snimljena godinama nakon vremena u koje je film smješta, ili kad Tomu po povratku u Jugoslaviju 1978. menadžer iznenađeno pozdravlja pjevajući „Dal' je moguće“ iako će ta pjesma biti snimljena tek skoro deceniju poslije. No, ono gdje su greške najveće i svakom ljubitelju automobila najbolnije jeste vozni park korišten u filmu, gdje je i više nego jasno da se o prikazu automobila nije brinuo apsolutno niko.

Moguće da su tokom pandemije Covid-19 kada je film bio sniman mogućnosti rekvizitera bile jako skučene, ali čak ni to nije razlog da se toliko ne vodi računa o rekvizitima. Nije samo o automobilima riječ, nego primjer takve ćoškobolje – recimo – imamo već na početku filma kad Toma u svojim tuzlanskim danima krajem 1950-ih pjeva na mikrofonu Shure koji najviše podsjeća na model Prologue 10, a koji će se početi proizvoditi barem deceniju poslije.

Nego, držimo se mi automobila i pogledajmo scenu kada Toma dolazi u Beograd. U toj sceni razdragani mladi pjevač dolazi u veliki grad da otvori novo poglavlje svoje karijere i ushićen gleda velegrad kroz prozor taksija koji prelazi tadašnji most Bratstva i jedinstva. Scena je krasna ali je godina 1960., a automobil iz kojeg mladi Toma gleda Beograd je popularni „tristać“, odnosno Zastava 1300/1500 koja se proizvodila u Kragujevcu po licenci za Fiatov model iste oznake.

Dakle, prema filmu, Toma je u Beograd doputovao u automobilu koji se tada još nije ni proizvodio. Prema lako provjerljivim podacima, Fiat 1300/1500 se proizvodio od 1961. do 1967. godine kada ga je zamijenio model Fiat 124/125, dok se u Jugoslaviji zadržao na proizvodnim trakama kragujevačke Zastave sve do 1979. U svakom slučaju, nije naročito važno kojim automobilom je Toma došao u Beograd ali to definitivno nije mogao biti legendarni „tristać“.

Kad bi čovjek baš cjepidlačio, primijetio bi i da Toma – sad već pjevač u rapidnom usponu – na kafu sa majkom koja se u filmu dešava 1972. godine dolazi Mercedesom W115 koji se tada jeste proizvodio i nije napravljen teži propust poput onog sa „tristaćem“. No, u filmu je u kadru Mercedesova „Minika“ sa širom rešetkom hladnjaka i nižim branikom i svjetlima, dakle verzija poslije facelifta 1974. godine ali ovu sitnicu mogu primijetiti samo rijetki ljubitelji automobila čije poznavanje automobilske historije graniči sa opsesijom.

Ono što nije sitnica tiče se sljedećeg prevoznog sredstva čije je korištenje u filmu više nego diskutabilno, a riječ je o autobusu kojim turneja narodnjaka putuje na koncert u Valjevo. Kamera krasno prati plavi autobus kako gazi krivine prema Valjevu, samo što taj autobus ima nekako neobično ravne linije i čudan dizajn za 1973. godinu u kojoj se filmski koncert dešava.

To ne treba čuditi jer Toma sa Silvanom Armenulić, Lepom Lukić i drugima u filmu putuje u autobusu Sanos S7 koji se neće početi proizvoditi skoro ni deceniju poslije. Ovaj minibus je u osamdesetima stekao popularnost u socijalističkim OOUR-ima i SOUR-ima kojima je trebao kompaktan autobus za prevoz radnika, ali početkom sedamdesetih su autobusi izgledali potpuno drugačije u odnosu na onaj koji je korišten u filmu.

No, ovaj propust je još i blag ako se pogleda scena u kojoj razočarani Toma tumara uz neku cestu nakon što mu je brak završio brodolomom. Prema filmu, ovo se dešava 1975. godine, a slomljenog Tomu koji stopira pokupi kamiondžija u Mercedesu 1626 sa plastičnim spojlerima – kamionu kakav se sigurno nije proizvodio do sredine osamdesetih.

Najmlađi takav kakvog možete naći u oglasima u regionu datira iz 1985. godine, a da čuđenje bude veće na kamionu korištenom u filmu stoji natpis JADRAN TRADE! Čovjek se ne može sa sigurnošću kladiti kojih su godina anglizmi masovnije ušli u upotrebu u imenima preduzeća u našim krajevima, ali teško da je neki samoupravljač sedamdesetih radio u kompaniji koja je u imenu imala riječ „trade“.

Nakon ljubavnog brodoloma, shrvani Toma odlazi u Ameriku ali njegove filmske muke sa pogrešnim prevoznim sredstvima odlaze zajedno s njim i preko okeana. Naime, u Čikagu vozi SAAB 900 turbo, jedan od najpoštovanijih auta svoje generacije, savršen spoj dizajna i performansi koji je ostao u snovima mnogih ljubitelja automobila. Već pogađate, SAAB je model 900 turbo počeo praviti tri godine nakon što se on pojavljuje u filmskoj priči.

Da stvar bude gora, u filmu je korišten u kabriolet izvedbi koja je – prema statistikama prodaje – bila omiljeni auto američkih pilota, arhitekata i doktora, a na tržištu se našla tek 1986. godine. Dakle, Toma je suprugu Gordanu sa vjenčanja u filmu odvezao u automobilu koji se u stvarnosti počeo prodavati tek kad im je dijete pošlo u drugi razred osnovne škole.

Vjerujem da vam ovo sve izgleda kao teško pretjerivanje u cjepidlačenju ali ne zaboravimo da je riječ o biografskom filmu kojeg mora krasiti uvjerljivost, u suprotnom će se gledatelj upitati šta li je još sve u filmu nevjerodostojno ako su kreatori promašivali po deset godina u odabiru automobila. Možda se iz današnje perspektive to ne čini bitnim, jer ko se sjeća tih „tristaća i sabova“ ali zamislite samo, naprimjer, biografski film o Hariju Varešanoviću u kojem on 2006. odlazi na Eurosong u Tesli. Greška sa ovim SAAB-om, čudesnim automobilom svoga vremena, je otprilike takva.

No, ništa od navedenog nema neki utjecaj na radnju i neku realnu vrijednost za samu fabulu filma, čak niti na simboličkoj razini. Nijedan od ovih automobila nije značio ništa ni Tomi niti bilo kome drugom u filmu i svi oni su u njemu samo puki rekviziti. Svi, osim jednog auta koji to nije smio biti.

Pogađate, riječ je o automobilu u kojem je poginula Silvana Armenulić. O njenoj smrti su napisani toliki tekstovi, oko nje su se plele razne teorije zavjere, i skoro da nema članka o toj saobraćajnoj nesreći u kojem nije naglašeno kako je Silvana poginula kod mjesta Kolari u središnjoj Srbiji u vozilu tipa Ford Granada. U to vrijeme je Fordova Granada bila simbol nenadmašnog luksuza kojeg u socijalističkoj Jugoslaviji nije mogao posjedovati bilo ko.

Poznata je priča kako je tadašnji gradonačelnik Beograda Branko Pešić bio lud za Silvanom, a upravo on je bio vlasnik jedne od samo četiri Granade koliko ih je tada bilo uvezeno u cijelu Jugoslaviju! Nakon što se Silvani dopao njegov auto, Pešić ga je prepustio pjevačici na koju je bio slab i navodno joj rekao nek uživa u njemu kad joj se toliko dopao. Nažalost, uživanje nije dugo trajalo i Silvana je smrtno stradala u sudaru sa kamionom u oktobru 1976. godine.

Zbog toga, ako se sve prethodno opisane greške ili propusti mogu oprostiti i opravdati pandemijskim okolnostima u kojima je film rađen, te svojom stvarnom nevažnošću za njegovu fabulu, odluka da se Granada zamijeni „običnim“ Caprijem je neoprostiva za svakog ko voli film, automobile i Silvanu. Ford Capri koji se koristio u filmu je dobro poznat „lažni sportista“ i omiljena vozilica jugoslavenskih šmikera, ali on jednostavno ne može „glumiti“ Granadu – pogotovo ne u kadru u kojem natpis „Capri“ na poklopcu prtljažnika doslovno bode oči.

Ono što je najgore jeste da se ovaj promašaj mogao lako izbjeći, samo da je nekome u ekipi filma bilo stalo do toga. Auto se mogao snimati sa malo veće distance, bočno, ili čak sprijeda – svakome je jasno da je originalnu Granadu teško naći pa čak i za snimanje filma o Tomi, ali ako je već Capri imao zadatak da je odglumi daleko bi to lakše i uvjerljivije učinio svojom fordovskom prednjom stranom, nego zadnjicom na kojoj dominira natpis CAPRI.

Nonšalancija sa kojom se u filmu pristupalo ovakvim detaljima i činjenica da skoro nijedno vozilo koje se u njemu pojavilo nije pripadalo vremenu u koje je postavljeno kazuje kako ovaj film stvarno, ali stvarno ne voli automobile. No, čini se kako to nikome nije zasmetalo a navodno se na film nastavlja i serija koja će dobrim dijelom biti smještena u Sarajevo osamdesetih godina prošlog stoljeća, pa nam ostaje da se nadamo kako sarajevski taksisti neće u njoj voziti Golfove četvorke i petice, ili da se trolejbusi neće pojaviti prije nego što Toma snimi „Dotak'o sam dno života“.