Špilja je pobijedila

Vjetrenica, najpoznatija špilja u Bosni i Hercegovini, zaštićeni spomenik prirode i turističko odredište u Popovom polju, postala je dio svjetske prirodne baštine pod okriljem UNESCO-a. Naime, na posljednjem zasjedanju UNESCO-a u Indiji Vjetrenica je proglašena kao svjetska baština i to kao prvi jedinstveni spomenik prirode u Bosni i Hercegovini.

Vijest o ovome u Bosni i Hercegovini, barem u ekološki osviještenom dijelu javnosti, primljena je s velikim oduševljenjem. Na ovu vijest se čekalo od 1950. godine, kada je Vjetrenica dobila status zaštićenog spomenika prirode, a potom i 1981. nakon što je proglašena geomorfološkim rezervatom. U Sarajevu već šiju zastavu UNESCO-a koju će pred ulaz ove po mnogo čemu privlačne i značajne pećine postaviti još ovog ljeta.

Njene speleološke posebnosti su specifična ljepota, prostrani hodnici i dvorane, brojne nakupine siga, te bogat hidrografski svijet s brojnim jezerima, nekoliko vodopada, više stalnih potoka i na desetke manjih periodičnih tokova koji teku raznim smjerovima. Vjetrenica je najveća i najpoznatija pećina u Bosni i Hercegovini i zaštićeni spomenik prirode i turističko odredište. U njoj je iznimno bogat špiljski svijet s oko 200 različitih životinjskih vrsta od kojih 91 troglobionata što je čini prvom u svijetu po bioraznolikosti. U njoj živi i čovječja ribica.

Speleološka udruga  “Vjetrenica Popovo polje“ imala je značajnu ulogu u zaštiti i istraživanju ovog lokaliteta. Prof. dr. Ivo Lučić, predsjednik Udruge (doktorirao je na temu Vjetrenice), vijest o stavljanju špilje na UNESCO listu zaštićene baštine nije želio komentarisati. S vlastima, posebno lokalnim zbog zaštite špilje imao je brojna sporenja, a 2009. godine bio primoran da započne štrajk glađu kako bi spriječio da općinski poslušnici provaljuju u pećinu čime sprječavaju njeno održivo korištenje, proglašenje nacionalnim parkom i upis na svjetsku listu prirodne baštine. O tome ovih vrelih dana piše knjigu “Bitka za dušu zemlje“.

Nedavno je u Hrvatskoj predstavljena njegova knjiga “K bosanskom oceanu“, s podnaslovom „Kratki ogledi o percepciji prirode u Bosni i Hercegovini. To nije knjiga o visokoj politici, ali jeste o odnosu čovjeka i prirode. Jedan njen dio govori o ljepotama bosanskohercegovačke prirode, o bosanskohercegovačkom podzemlju (ne političkom, nego o jamama, pećinama, vrtačama), o planinama, poljima, rijekama, o šumama, nacionalnim parkovima. S druge strane, knjiga sadrži i tekstove o uništavanju prirode, pljačkaškoj ekonomiji, turizmu, Međugorju, „piramidama“, ali i o ljudima koji su istraživali i čuvali prirodu (Alija Krnjić, Nijaz Abadžić, Boško Marjanović, Čedomil Šilić). Ekološko osviješteni tekstovi ove knjige razbijaju zablude konfliktnog odnosa između čovjeka i prirode i ponovo nude neke nove šumske staze u prevladavanju nametnute i sveprisutne agresivnosti. Autor upozorava na „najveću zabludu povijesti“ – uvjerenje da je sila i nasilje ono najbolje što možemo naučiti od prirode. A da je u prošlosti bilo manje sile i nasilja nad prirodom ovo pakleno vrelo ljeto sigurno bi bilo ugodnije!