Rukomet, autobusi i “heroji”

Trebao je to biti još jedan običan zapis o slikama iz prošlog koje se na neki svoj način upisuju u današnje vrijeme, ili barem pomažu da se ono lakše prebrodi, a onda su se, što se ono kaže, uplele okolnosti. A tako to obično i biva. Sve na ovom svijetu je povezano nevidljivim nitima univerzalnog, i tako, izgleda, mora biti.

Elem, proteklo je kao na traci Evropsko prvenstvo u rukometu, sedamnaesto po redu. Krenuvši 15. januara taman da posluži kao antidepresiv u najdužem i najdosadnijem (neki bi rekli i najkokuznijem) mjesecu u godini, iz utakmice u utakmicu se pokazivalo zašto rukomet ima sve više poklonika, i zašto je sve zanimljiviji sponzorima, što bi trebalo značiti da se u njemu vrti sve više novaca. Ipak, barem sudeći po transferima nije tako, jer su najveći novci podijeljeni još prije petnaestak godina kad se u vlasništvo PSG-a umiješao katarski vlasnik velikog broja banknota: današnji najveći transferi su upola manji od tada, možemo reći da najbolji igrač svijeta i ovog Prvenstva, danski bek Mathias Gidsel, igra za mjesečnu plaću kao prosječan fudbaler u engleskom Premiershipu. Recimo u Brentfordu, jer su Pčele malo hit u posljednje vrijeme u Zapadnom Londonu, i jer je malo ko vjerovao da će gaziti svoju petu sezonu zaredom u elitnom rangu.

Ništa zato što je kokuz za nekog svog sugrađanina koji nogom igra lopte,  Gidsel i njegovi su pokazali raskoš igre zbog kojeg su dospjeli čak i u poeziju. Pjesnik Mustafa Zvizdić u svojoj knjizi Praški metro (Buybook, 2016.) ima pjesmu “Balada o Srni”: Prepuna raskošnih slika na tako malo prostora (Ispala iz šansone (…), brkajlije iz turskih serija vrebaju je (…) mrak je a od jezika govori samo francuski, pjesma završava – distihom: lakonoga kao danska rukometna ekipa/u kontranapadu.

To je, istovremeno, i osnovna značajka (dobre) poezije. Da uoči nešto svakidašnje, i uokviri ga u bezvremensko. Naizgled lako. Kao danska rukometna ekipa, rekao bi Zvidzdić. U kontranapadu.

E sad, kako se turnir odvijao bivalo je jasno da je sve osim danske pobjede u finalu prilično čudo – tako su stvar postavile i kladionice – ali je sve okolo naprosto prštalo. Dogodilo se i to da je Danska izgubila od Portugala, pa se onda malo počelo kalkulirati, Slovenija je jahala na krilima bekova – prije svega Blaža Janca koji u Barceloni gdje trenutno zarađuje kruh igra na krilu, jer njegovog beka igra (atletski) superiorni Dika Mem, o čijim bi se mentalnim (ne)sposobnostima dala napraviti mala studija. Uz dva Domena, Makuca i Tajnika, Slovenci su bez deset igrača koji su bili planirani da igraju došli do situacije da odlučuju o svojoj sudbini u četvrtfinalnoj grupi. Nisu mogli preko Hrvatske i Islanda, umor i povrede su učinile svoje. Island je dočekao svoju priliku i prošao u polufinale, odakle nije moglo dalje. Drugo polufinale s istim rezultatom odigrali su 31:28 odigrali su Njemačka i Hrvatska: u obje ekipe selektor je Islanđanin, ali je Švabo Gislasson bio bolji od Vatahr Sigurdssona.

Koji je napravio možda najznačajniji potez ovog prvenstva i vjerovatno protresao stvari za budućnost. Nakon što su mu iz EHF-a ispremještali smještaj ekipe iz jednog grada u drugi, i nakon što je izgubio puno vremena u tim pretumbacijama, jedan hotel – drugi hotel – jedan grad – drugi grad – konferencija za štampu – dvije utakmice za manje od 24 sata, i nije imao trening s igračima, odbio se pojaviti na zajedničkoj konferenciji. U međuvremenu je procurila fotografija kolege s RTL-a na kojoj vidimo hrvatske rukometaše kako leže po podu na trenerkama i jastucima improviziranim od majica. Bio je to znak za alarm: Sigurdsson je okupio je samo hrvatske novinare i osuo paljbu po organizatoru EHF-u nazvavši ih fast-food event menadžerima koji brinu samo za profit i prodaju, a nije ih briga za ekipe, igrače, trenere i igru općenito.

Svaka čast, pomislio sam. Tako se brani integritet svoje ekipe. Hrvatska je nešto u rukometnom svijetu, ali u takvim stvarima sigurno pomaže ako ste (pravi) Evropljanin. Prije nekoliko godina slično je u ulozi selektora slovenačke reprezentacije nastupio Veselin Vujović, ali nije izgledalo da ga bilo ko ozbiljno shvaća, iako je u svoje vrijeme bio najbolji igrač na svijetu. Mislim, uvijek je šega kad nas komentatori Sreten Rašković i Stevan Sretenović, inače pravi doajeni profesori rukometa, podsjete da postoji igrač koji se preziva – Smarasson. Tako se i Sigurdsson smorio i očitao bukvicu i na kraju (p)ostao heroj s medaljom. Drugom zaredom, što ga postavlja u društvo velikana kakvi su Zdravko Zovko, Velimir Kljaić, Lino Červar i Slavko Goluža.

Aferim, Dagure, jer najuspješniji ekipni spor od osamostaljenja u Hrvatskoj je rukomet.

I tu je sve osim medalje – neuspjeh.

Ali, uvijek postoji ono “ali”. Zvanične vijesti su pisale o tome kako su se igrači, vodstvo reprezentacije sa sve stručnim stožerom dogovorili da im na dočeku u Zagrebu ima pjevati – niko drugi do Marko Perković Thompson. Ne znam, k vragu, naivan sam ali kako povjerovati da je Ivan Martinović, čiji su roditelji u ratu izbjegli iz Jajca, oženjen Austrijankom, brat i sestra igraju za reprezentacije Austrije – tražio baš Marka!? (Kako nije Falca?) Ili bilo koga drugog? Kako je moguće da od četvorice igrača koji su rođeni u Ljubuškom – od kojih je Diano Neris Ćeško najveće iznenađenje – niko ne zatraži nekog Giuliana, Gibonnija, ne daj bože kakvog Bana ili Belana? Otkud  baš svima – a od još petorica igrača su porijeklom ko od Dervente, ko od Kraljeve Sutjeske, a ko opet iz Ljubuškog – playlista sastavljena od Markovih budnica u kojima ako ne znaš šta je bilo trebaš pitati kamenje Dubrovnika, zidine Šibenika, Dunav oko Vukovara i putem do Mostara?

Hm, odgovor je, izgleda, malo zaguljen – ali doći ćemo i do njega. 

Elem, bilo je šta je bilo, odnosno nije bilo: grad Zagreb, odnosno gradonačelnik Tomislav Tomašević odbio je da na dočeku ispuni želju igrača po kojoj je trebao zapjevati Thompson. U igru je “uletio” premijer Plenković, i doček je održan, a političke su nesuglasice došle do pitanja koja se tiču Ustavnog suda. Prvo pitanje koje odmah pada na pamet je da li je stvarno u zemlji u kojoj se u odnosu na potencijale koje ima ne živi bog zna kako – Ustavni sud treba rješavati hoće li na proslavi pjevati tip kojeg optužuju za profašističku i rasističku poetiku!? Ako jeste – nema primjedbi, Plenković neka ugađa masi, a Tomašević neka nosi karmu nekog ko čuva Nepokoreni grad. Ko brani Republiku Hrvatsku od Nezavisne države Hrvatske, kako je nedavno napisao poznati književnik, koji je poput većine rukometaša, također podrijetlom iz Bosne i Hercegovine.

No, stvar je ponešto dublja. Tomašević u ovom trenutku brani Zagreb od Herceg-Bosne. Stoga je ovaj hroničar, koji je odgledao većinu utakmica proteklog prvenstva, nakon što je EHF zabranio da se golovi Hrvatske u Skandinavije slave pjesmom “Ako ne znaš šta je bilo, upitaj heroje”, jednostavno preskočio gledanje utakmice za bronzanu medalju. Uz nešto sjete koju je izazvala fotografija iz autobusa.

Prije više od četrdeset godina igrali smo neko regionalno juniorsko prvenstvo u Goraždu. Postojala je mogućnost da možda prvi put u životu prenoćimo negdje na gostovanju, ali je ipak, vjerovatno zbog uštede sredstava bilo odlučeno da se sve utakmice – svaka ekipa po tri – odigraju isti dan. Krenuli smo ujutro u 10, druga je bila popodne, oko 14, a treća negdje u 17 sati. Začudo, i danas se najbolje sjećam te treće utakmice, u kojoj sam to šesto poluvrijeme, iako juniorsko, jedva stajao na nogama dok su se pred očima u dvorani s pristojnim uslovima, dobrim svjetlom i parketom, miješale boje. Gradić na Drini je već bio prekrio mrak. Mislim da smo tu zadnju dobili, protiv Unisa iz Vogošće, da smo i u prvoj dobili jer je naš pokojni trener Srđan Praljak – Šjor (1936. – 2021.) odmah shvatio gdje puca njihova odbrana i rekao nam da će utakmicu odlučiti dupla lopta između bekova. On je jednostavno bio genije te igre i čitao je fantastično, a scenarij tih malih turnira je bio da na kraju pobijedi Radnički iz Goražda, jer su jednostavno bili viši, jači i brži.

U Sarajevo su nas vratili u noći, običnim, gradskim autobusom u kojem smo spavali – na podu. U noći smo stigli u Sarajevo, i ni o čemu nismo razmišljali. Bili smo mladi, zaljubljeni u tu igru i svaka žrtva za to nam se činila normalnom. Smatrali smo da to tako treba.

Igračima hrvatske rukometne reprezentacije, i njihovom stručnom stožeru, dakle, ne treba zamjeriti ništa osim što im je neko od roditelja u svijetu gdje su rođeni mogao pokušati objasniti kako i zašto su baš tu gdje jesu i šta je ta podjela koja tako duboko dijeli društvo za čiju državu donose medalje. Kako se dogodilo da neke svoje dojučerašnje prijatelje, susjede, suborce, skinete iz uniformi, potrpate u neke autobuse i zatvorite u logore? Za račun nekog dogovora dvojice (ratnih) šefova susjednih država? Eto, u suštini je bilo to.

I ne treba pitati nikakve “heroje”.    

Ali, te se stvari obično ne govore. Jer, onda treba pogledati duboko u sebe. I potražiti odgovore.

Ustvari, sve je u tome da čovjek na vrijeme izabere svoje heroje.