Jadi mladog Mustanga

Režiser Rob Reiner jedan je od onih umjetnika koji detalje ne bira slučajno. Neku noć sam na HRT-u ponovo gledao njegov kultni film Misery i ostao zapanjen majstorstvom s kojim Reiner koristi atmosferu, snijeg, mećavu i izolaciju kako bi pojačao intenzitet priče u kojoj će Kathy Bates osvojiti Oscara. Od početnih kadrova, u kojima su i šibice, i šampanjac Dom Pérignon, i crni Mustang s kojeg snijeg čisti glavni lik koji je upravo završio svoju novu knjigu, pa sve do scena s macolom i pisaćom mašinom – sve govori o vrhunskom filmu u kojem se jedna, na prvu sasvim obična situacija, pretvara u duboko uznemirujući horor-triler koji dugo ostaje u glavi nakon gledanja.

U romanu Stephena Kinga, po kojem je film snimljen, glavni lik – pisac Paul Sheldon – nakon što završi knjigu u nekoj nedođiji u planinama Kolorada, vraća se kući u New York u Chevrolet Camaru. Ipak, Reiner je odlučio da u filmskoj adaptaciji to bude Ford Mustang. To možda djeluje kao nebitan detalj, ali ako postoji automobil koji simbolizira slobodu, individualizam i kontrolu – sve ono što će Sheldon već u prvim minutama filma brutalno izgubiti – onda je to Mustang, kultni američki muscle car. Upravo u tom Mustangu, metafori slobode, glavni lik kojeg sjajno tumači James Caan (Sonny Corleone iz Kuma), surva se u provaliju, ostavljajući ga potpuno zavisnim od svoje pomahnitale ''najveće obožavateljice'' – Annie Wilkes (Kathy Bates).

Tako Paul na surov način spoznaje da to i nije baš najprikladniji automobil za vožnju po snježnim planinama. Ako ništa drugo, ova zastrašujuća priča Stephena Kinga i film Roba Reinera sasvim sigurno podsjećaju da na vrijeme treba staviti zimske gume. Filmofili su utvrdili da je riječ o crnom Ford Mustangu Hardtop – standardnoj verziji Mustanga s fiksnim krovom – iz 1966. godine. Iako se u nekim novinskim člancima navodi da je riječ o plavom Mustangu iz 1965. godine, detalji na vozilu jasno govore drugačije. Tri horizontalne linije na bočnim usisnicima, kao i ''lebdeći'' amblem konja na maski, nedvosmisleno identificiraju model iz 1966. godine. Mustang iz 1965. imao je, za razliku od toga, četiri vertikalne letvice na maski.

Dodatnu potvrdu daju oznaka ''289'' i kadrovi unutrašnjosti, koji otkrivaju da Sheldonov Mustang pokreće Fordov Windsor V8 motor zapremine 4,7 litara, uparen s tada novim C-4 Cruise-O-Matic trostepenim automatskim mjenjačem. Tokom 1966. godine motor 289 nudio se u tri varijante: s dvogrlnim karburatorom, četverogrlnim karburatorom te u High Performance verziji, koja je bila dostupna isključivo s četverostepenim ručnim mjenjačem. S obzirom na automatski mjenjač, može se pretpostaviti da Paul vozi osnovnu V8 verziju s dvogrlnim karburatorom.

Nažalost po Paula, taj pogon mu nije bio od pomoći na snijegom prekrivenim cestama. Mustang gubi prijanjanje, izmiče kontroli i pokreće lanac događaja koji vodi ka užasu. U tom trenutku, za vanjski svijet Paul Sheldon praktično prestaje postojati. Prevrnuti Mustang u provaliji postaje simbol konačnog kraja – dokaz smrti u koji su skoro svi povjerovali.

Svi, osim starog šerifa Bustera. Dok drugi prihvataju da je priča završena, on ostaje uvjeren da Paul nije mrtav. Ne zato što ima čvrste dokaze, već zato što vjeruje u logiku, iskustvo i instinkt. Nema tijela – a bez toga, za njega nema ni smrti. Njegova istraga, ispunjena tihim humorom, strpljenjem i gotovo očinskom upornošću, postaje simbol nade u filmu u kojem nade gotovo da i nema. Šerif je posljednja veza s vanjskim svijetom, posljednji glas razuma i zakona koji pokušava probiti izolaciju Annie Wilkes i vratiti Paulu izgubljenu slobodu. Njegova smrt u završnici filma dodatno pojačava osjećaj beznađa – jer s njim nestaje i posljednja realna šansa za spas izvana.

Ipak, jadi Paula završavaju tako što se sloboda ne vraća dolaskom pomoći, već čistom voljom za životom. Bez šerifa, bez Mustanga, bez ceste i horizonta – ostaje samo pisaća mašina kao posljednje oružje čovjeka koji je živio od riječi. Paul Sheldon pobjeđuje koristeći upravo ono što mu je Annie pokušala oduzeti.

Mustang je na početku filma obećavao bijeg, brzinu i otvoreni put. Na kraju, sloboda dolazi iz suprotnog smjera – iz zatvorene sobe, polomljenih nogu i prisile da se još jednom piše, ovaj put da bi se preživjelo. Misery nas tako podsjeća da su najopasnije nesreće one u kojima ne gubimo samo kontrolu nad automobilom, nego nad vlastitim životom. A ponekad, ironično, jedini način da se ponovo krene naprijed jeste da se najprije nauči stati, okrenuti se sebi i ''ispisati'' vlastiti izlaz iz provalije.