Renault Scenic (I): Uloga šljive u spajanju i razdvajanju naroda

Za sada, važno je zapamtiti da su likovi u potrazi za urodom, jedan hadžija kod kojeg je šljiva rodila mimo svih pravila i unatoč bolesti, jedan crveni Renault Scenic, jedna dama kojoj je palo na pamet da u Zagrebu oživi stari recept za bestilj iz srca Bosne Kraljeve Sutjeske, i jedan trgovac iz okoline Banje Luke koji treba dovesti šljive na adresu.

Ali, biće da je i ovoj priči, došlo vrijeme. A čemu vrijeme, tome i vakat, kako kažu ljudi.

A kako ljudi kažu, onda i nekad valja i poslušati.

Elem, došlo tako vrijeme, s jeseni, da je valjalo opet peći rakiju.

U Bosni, kako je 1873. zapisao Pater Franz Pfanner, utemeljitelj i prior samostana Marija Zvijezda 1869. godine, u Delibašinu Selu, kod Banje Luke, valjalo je prvo otkupiti zemlju. Taj je samostan, za nepunu deceniju, stvorio pretpostavke za poljoprivredni industrijski razvoj Banje Luke. Sagrađena je i pokrenuta pivara, tvornica tekstila, drvoprerađivačka industrija, čak i tvornica tjestenine. Ipak, najčuveniji proizvod tog samostana je sir trapist, čija tehnologija proizvodnje je dugo bila tajna, a iznosio se na stolove dvorova širom Evrope, od Beča nadalje.

Međutim, sve se tu manje – više ''vrtilo'' oko šljive. Otac Franz piše pismo bratu Ivanu, cistercitu u samostan Marienland, u Zapadnoj Njemačkoj, sasvim blizu granice s Holandijom. U njemu, između ostalog kaže kako u trgovini prednjači pravoslavni ortodoks Tomo Radulović, koji je za oko 400 jutara zemlje (malo više od od 160 hektara) s 400 stabala hrastova i isto toliko stabala šljive, na početku tražio oko 3000 dukata, ali da je Franz svojom pregovaračkom  upornošću uz konzulovu pomoć i natezanje do pola noći, uspio spustiti cijenu na 1400, za šta zahvaljuje svevišnjem i moli da gospodinu Tomi udijeli svaku milost. Trapisti su vrijednim radom, skromnošću i posvećenošću brzo zadobili povjerenje ne samo prostoga puka – kmetova, nego i službene vlasti. ''Sada na nas gledaju kao na derviše, a to su pripadnici muhamedanskih sekti, koji uživahu velik ugled'', pisao je. No, ono što patera zaista muči je rakija. On tvrdi da nikad i nigdje nije vidio – a bivao je posvuda – da svi piju, što je najblaži izraz za uživanje u rakiji, što se ogleda u cjelodnevnom napajanju tim vražjim eliksirom. ''Piju Turci, piju kmetovi, piju i katolici i pravoslavni podjednako revnosno, a vidjeh i svećenike (od sve tri vjere – neka im bog oprosti!) kako im nije mrsko to smeće. Svima su od rakije lica zemljane boje, oči se jedva naziru kroz nabubrele kapke, i gotovo da ne možeš sresti čovjeka koji ide pravo, a da ne tetura. Turci – begovi još i nekako (oni ne hodaju, nego jašu na konjima) , ali nadničari mogu raditi najviše sat – dva, a onda se svale u jarak (ako ga kopaju).''

Tako je, dakle, pisao otac Franz, koji će nakon četrnaest godina provedenih u samostanu Marija Zvijezda, otići na drugi kraj svijeta. Na poziv biskupa Davida Richardsa da evangelizira lokalno crno stanovništvo i u Transvaalu u Južnoj Africi, po istim principima, nacrtima i standardima i kao i banjalučki, osnovati Marienhill. Tamo će ga i pokopati, a papa Pio X će nekoliko mjeseci prije njegove smrti dozvoliti da se odvoje od trapista i postanu vlastiti misionarski red.

Ipak, najdirljiviji dio njegovog pisma se odnosi na to da je poučio seljake da se šljive mogu sušiti, i da se sve ne moraju odmah pretvoriti u, kako veli, ''otrov koji niko ne bi dohvatio'', nego preko zime praviti hranjivi kompot. Niko sretniji od njega kad je vidio da se sljedeće godine, po urodu, rakija destilirala samo na dva ili tri mjesta, a da su seljaci većinu voća osušili. Ali, avaj, nakon nekog vremena, dođoše da mu zahvale: um našeg čovjeka uglavnom je prožet sitnim lukavstvom, pa su majstori skontali da se rakija može praviti i od suhih šljiva! Kud ćeš veće sreće!? I još kažu da je bolja od one sirove jesenske, i ponudiše ''pater Vranji'', kako ga je selo zvalo, da se i on malo pričesti. On, kud će šta će, pobježe „da ne bi kletvu ispustio“ i sam sebe optuži zbog toga da se njegova dobrohotna namjera pretvorila u bogohuljenje. Ostao je na kruhu i vodi, i još se kaznio flagelacijom, bičevanjem svoga tijela do krvi, što su ostali pripadnici reda gledali u suzama. Na kraju, odluči da zabrani pristup crkvi pijanima. To je ''radilo'' neko vrijeme, ljudi su dolazili molili se puni pokajanja, a onda se nestrpljivo stuštili pred samostan i na livade, i tu ''počeli lokati'': i to i muški i ženski, bez razlike, i to do zalaska sunca. Ako ga ima.

Otac Franjo završava: ''Najradije bih pobjegao u Afriku, u misije, no još nisam ispunio zavjet, a to je da ovaj Samostan postane zubljom industrijskog preporoda i općeg, gospodarskog i kulturnog napretka ovog dijela Turske. (...) Moli za nas koji smo ovdje, u sumračnome kutku Balkana. Moli da nas Svevišnji uzdrži u Vjeri, Nadi i Ljubavi da istrajemo na svome križnome putu! Moli i za ove nesretnike koji, osim u Boga, vjeruju još samo u rakiju...''

Niko ne zna jesu li nebesa čula vapaj patera Franza, a bog svakako radi na svoj, čudnovat način. Suha šljiva će u vrijeme najveće oskudice u Kraljevini Jugoslaviji postati glavni bosanski izvozni proizvod, i često najveći izvor prihoda, a socijalistička Jugoslavija će bez obzira na sve, i učvrstiti položaj koščatog stabla s plodom za kojeg je rahmetli Dževad Karahasan napisao da je najbolja metafora za svijet. Kao zrela šljiva.

U naše vrijeme, uz sve boljke svijeta, šljivu će stići bolest nazvana šarka. O tome, dijelom, govori i ova pripovijest. Za sada, važno je zapamtiti da su likovi u njoj dvojica prijatelja u potrazi za urodom, jedan hadžija kod kojeg je šljiva rodila mimo svih pravila i unatoč bolesti, jedan crveni Renault Scenic, jedna dama kojoj je palo na pamet da u Zagrebu oživi stari recept za bestilj (pekmez od šljiva) iz srca Bosne Kraljeve Sutjeske, i jedan trgovac iz okoline Banje Luke koji treba dovesti šljive na adresu.

Tako se, putevima šljive, stvaraju i prekidaju veze između ljudi i naroda.

Pa, živjeli!