Poznati automobili: Rekvijem za Dodge Al Bundyja

Serija ''Married... with Children'', kod nas prevedena kao ''Bračne vode'', na naše TV ekrane je došla nekako početkom devedesetih. Koliko me pamćenje služi, prvo sam taj sitcom o disfunkcionalnoj familiji iz predgrađa Chicaga gledao na TV Zagreb, odnosno baš u vremenu kada se ta televizija preimenovala u HTV. Sa dobrog dijela južne Hercegovine vidi se Biokovo, planina koja jednom nogom iz Makarske izranja iz mora, a drugom zabacuje prema kamenitom zaleđu. Na njoj je bio repetitor sa kojeg smo mogli hvatati zemaljski TV signal. Tako smo zahvaljujući signalu sa Biokova gledali NBA, Prljavog Harryja, ili sjajnu muzičku emisiju Hit Depo koju su vodili Hamed Bangoura i Daniela Trbović, pa i tog gunđavog Al Bundyja, koji prodaje cipele i mrzi sve oko sebe, osim vlastite prošlosti i četiri tochdowna – polaganja koja je postigao u samo jednoj srednjoškolskoj ragbi utakmici. Dobro, Al u slobodno vrijeme uživa u izležavanju na trosjedu, s jednom rukom u hlačama, dok gleda TV i omiljenu seriju Psycho Dad, a posebno voli auto – legendarnu, neuništivu američku ikonu – Dodge.

Ali dok podrobnije ne dođemo do tog čuvenog Dodgea, kojeg je Al kupio još dok je bio u srednjoj školi, i sa kojim je otišao na ''oproštajni'' koncert Rolling Stonea sa svojom novom djevojkom, crvenokosom Peggy, koja će mu postati supruga, ispričat ću jednu ličnu priču o ovoj seriji. U jesen 1993. godine, u pogan vakat, u vrijeme zločina i koncentracionih logora u mome kraju, kada sam trebao izaći iz belaja i Bosne i Hercegovine, vojna policija me vratila sa granice i smjesti su me u zatvor u Čapljini. Imao sam 17 godina, psihički sam bio pri kraju, jer sam već tri mjeseca bio u hercegbosanskim kazamatima i kad je sloboda bila nadomak, vraćen sam u samicu. To je bila jedna vrlo uska prostorija, možda metar i po široka i četiri-pet metara duga. U to doba, četvero nas je bilo u prostoriji. Spavali smo kao sardine, poprijeko, sa nogama na zidu, jer je bilo preusko. Košmar. Na vratima je bio prozorčić sa rešetkama, baš kao iz filmova. I jednom pogledam kroz rešetke, a na malenom portablu Al Bundy i njegova šašava porodica. Tu seriju su gledali stražari i smijali su se. To je za mene bio prozor u slobodu i samo sedam dana kasnije ću je i dočekati. Ponekad pomislim da sam do nje došao u Alovom Dodgeu...

U brojnim epizodama ''Bračnih voda'' Dodge igra važnu ulogu. Peg, kćerka Kelly i sin Bud mrze ga i ne vole da se voze u njemu, ali ih Dodge prati kao usud. Bio je ukraden, vandaliziran, Al je s njim, doduše bezuspješno, bježao od policije. Uvijek neka drama oko njega. U jednoj epizodi Al mijenja originalni srednjoškolski Dodge drugim, ''novim'' modelom, za koji će se ispostaviti da je prefarban i da mu je kilometraža vraćena... Valjalo je preći preko milion milja u toj američkoj ikoni, koja nema zadnjeg prozora, kojoj se hauba otvara kada zalupite garažnim vratima, a kada je bio na ''izdisaju'', jer mu je otkazala benzinska pumpa, Alov jaran Jefferson (u bivšem životu agent CIA-e i suprug komšinice Marcy koja je suprotnost Bundyjevima) je išao na Kubu kod Fidela Castra da mu nabavi rezervnu... Taj felerični Dodge je nosio porodicu i mada je kritika u početku seriju smatrala lošom zbog jeftinog humora, Bundyjevi su opstali jer su ličili na većinu ljudi sa margine. One nezadovoljne čija se sudbina ogledavala u svim epizodama ''Bračnih voda'' koje su groteskno završavale u vlastitom neuspjehu.

Kultna porodica Bundy ima poklonike širom svijeta, možda baš zato što se ne radi o idealnoj televizijskoj obitelji. Još je nešto vrlo važno za uspjeh ove serije, a to je gluma. Ed O'Neil briljantno igra glavnog lika, stvorivši oko sebe auru nesavršenosti koju svi volimo. Nesavršen baš kao njegov Dodge. A takav je O'Neil i u Modernoj familiji, mada igra svoju suprotnost iz Bračnih voda, jer je bogat i oženjen prelijepom mlađom ženom, ali uvijek mu nešto fali, baš kao i braći Dodge. A ta braća, Horace i John, osnovali su 1900. godine ovu tvrtku u Detroitu. U početku su radili šasije i motore za Ford, a onda im je dodijalo da rade kao ''sluge'' za Henryja Forda, kako je to jednom rekao John, te su počeli proizvoditi vlastito auto. Radili su sa Chryslerom, tokom Drugog svjetskog rata Dodge je proizvodio vozila za američku vojsku, a danas rade u sklopu korporacije sa Chryslerom i Fiatom. Dok je Al dočekao pogreb i rekvijem za vlastitog, Dodge se i danas prodaje širom svijeta.

Taj Alov Dodge je bio baš poput njegovog života, nesavršen, ali voljen zbog patine i životnih mirisa koje je sa sobom nosio. A zbog priče iz čapljinskog zatvora iz 1993. godine, Al i njegov Dodge zauvijek će ostati moja amajlija slobode.