Dostojevski je jednom zapisao da si protračio život ako iz njega nemaš ništa za ispričati. Znao je Fjodor, ako je iko. Pa evo jedne životne priče, o dvojici taksista i jednom autu. Nekada poslije rata, krajem devedesetih ili početkom dvijehiljaditih, radio sam sa Švicarcima na jednom projektu pomirenja. Na Balatonu, na obali velikog jezera u Mađarskoj, okupila su se djeca bez roditeljskog staranja sa prostora nekadašnje Jugoslavije, kako bi se zajednički kroz radionice i razne kreacije zbližila i razumjela da su djeca ista, sa sličnim problemima i željama.
Bili smo tamo dvije-tri sedmice i super je sve to prošlo, a od svih, najzanimljivija je bila ekipa iz Sarajeva. Pojavili su se kao u nekom filmu. Kasnili su. I u dvorište kampa u kojem smo bili bukvalno su ugurali neku staru Ladu, njih četvorica dečkića i njihov nastavnik Muhamed. To je bila tako šarmantna ekipa, s puno duha i sretni što su izašli iz Sarajeva u kojem više nije bilo rata. Osjećala se njihova sreća. I vratili su se sretni kući. U toj Muhamedovoj Ladi.
Dvadesetak godina poslije, zaustavio sam taksi pored Alte. Otvorim vrata i započnem neku standardnu priču, a tip za volanom, koji me odmah podsjetio na marsejskog mangupa Daniela iz francuskog serijala Taxi, kaže mi – “Ti se mene ne sjećaš? Znaš li, bolan, kad smo gurali Muhamedovu Ladu na Balatonu?!” Dakako, sjetio sam se i te priče i mangupskog lica sada odraslog čovjeka koji taksira po Sarajevu. Obojica smo s osmijehom pričali tu zgodu i pozdravili se nakon vožnje, za koju nije htio uzeti ni marku.
Kažem, baš me podsjetio na Daniela iz filma Taxi. To je onaj jalijaš s marsejskih ulica koji se od taksiste pretvori u pilota sa svojim Peugeotom 406. U jednoj od tih ludih scena u filmu, putnik insistira da iz centra grada stigne na aerodrom za deset minuta, jer inače propušta let. Daniel pritisne dugme, Peugeot 406 se iz mirnog taksija pretvori u bolid Formule 1, a putnik – umjesto da zahvali – povrati. Volio sam Daniela jer on nosi dres Zinedina Zidanea, kralja Marseja, istog alžirskog porijekla kao i glavni glumac Samy Naceri. On zna sve marsejske fore, a to je zeznut grad, tamo nije lako biti mangup. Daniel jest. A Zidane je bio idol “malih” ljudi otjeranih na marginu, koji imaju pravo na velike snove.
Taxi, kojeg je producirao Luc Besson, ima pet nastavaka i postao je jedan od najunosnijih francuskih franšiza. U prva četiri dijela “glavnu ulogu” igra spomenuta 406-ica, da bi u posljednjem dijelu došao novi 407. Najbolje se sjećam onih prvih dijelova, posebno kada Daniel u svom Peugeotu nasamari nabudžene Mercedese s kojima banda iz Njemačke pljačka banke. Mečke, fabrički brze, moćne i opasne, dok Daniel vozi samo obični taksi. Ali – kad krene potjera, pokazuje se čarolija njegovih prerada i dorada, pa izvlači skrivene spojlere i aerodinamične dodatke i, naravno, vozi kroz ulice Marseja kao niko drugi i uzima Švabe iz Stuttgarta na foru.
Daniel je bivši dostavljač pica iz Marseja koji, zahvaljujući ljubavi prema brzini i vožnji, postaje taksista. Iako djeluje kao običan vozač, Daniel ima gotovo vozačke sposobnosti kao Lewis Hamilton ili barem rookie Isack Hadjar. Zbog njegovih vještina i dobroćudnosti ga često angažuje nespretni, ali dobrodušni policijski inspektor Émilien, kojem pomaže u hvatanju kriminalaca. Daniel je šarmantan, duhovit, ponekad brz na jeziku, ali uvijek odan jaran i spreman da rizikuje za pravdu – i da usput pokaže koliko njegov taksi može “letjeti” po ulicama Marseja. I da, njegov Peugeot 406 vozi sretne ljude.
Zahvaljujući Taxi serijalu, Peugeot 406 je postao mnogo više od običnog porodičnog automobila – postao je filmska legenda i kultni auto 90-ih i 2000-ih. Prije filma, 406 je bio solidan, ali ne pretjerano poseban model srednje klase. Međutim, kad su gledatelji vidjeli kako Daniel “rastura” Mercedese i policiju, automobil je odjednom postao simbol brzine i snalažljivosti. Peugeot je neočekivano dobio ogromnu reklamu. Prodaja 406-ke je skočila, a model je postao poželjan među mlađim vozačima, posebno u Francuskoj, Italiji, ali i zemljama bivše Jugoslavije. Ljudi su ga često kupovali i onda sami “tjunirali” da izgleda kao filmski taksi.
Moj taksista kojeg sam kao dječaka upoznao na Balatonu u Mađarskoj, barem mislim, ne juri po sarajevskim ulicama protiv mafije u Mercedesima, ali ima isti osmijeh i mangupski pogled kao Daniel. I njegova životna priča uistinu jest filmska, vrijedna one misli koju je izrekao veliki Dostojevski. Jer i on vozi sretne ljude.
Povezane novosti
Čorba bez afrodizijaka
U deset restorana u Sarajevu i nekim drugim bosanskim čaršijama poslužen sam begovom čorbom i samo u dva slučaja ''ulovio'' dva, odnosno jedno zrno ovog ploda.
Pješaci u makazicama
Još nije kasno da se na mjestima gdje pješaci najčešće nepropisno prelaze ulicu postave dodatna upozorenja da to ne čine i uz to povremeno osigura prisustvo policije.
Deda na dalekovodu
Imamo dovoljno elektroinstalatera, a malo montažera, pa ako nekad vidite da se radnik od pedeset pa i više godina penje na dalekovod da bi otklonio kvar nemojte se začuditi.
