Poznati automobili: Peugeot 406 vozi sretne ljude

Dostojevski je jednom zapisao da si protračio život ako iz njega nemaš ništa za ispričati. Znao je Fjodor, ako je iko. Pa evo jedne životne priče, o dvojici taksista i jednom autu. Nekada poslije rata, krajem devedesetih ili početkom dvijehiljaditih, radio sam sa Švicarcima na jednom projektu pomirenja. Na Balatonu, na obali velikog jezera u Mađarskoj, okupila su se djeca bez roditeljskog staranja sa prostora nekadašnje Jugoslavije, kako bi se zajednički kroz radionice i razne kreacije zbližila i razumjela da su djeca ista, sa sličnim problemima i željama.

Bili smo tamo dvije-tri sedmice i super je sve to prošlo, a od svih, najzanimljivija je bila ekipa iz Sarajeva. Pojavili su se kao u nekom filmu. Kasnili su. I u dvorište kampa u kojem smo bili bukvalno su ugurali neku staru Ladu, njih četvorica dečkića i njihov nastavnik Muhamed. To je bila tako šarmantna ekipa, s puno duha i sretni što su izašli iz Sarajeva u kojem više nije bilo rata. Osjećala se njihova sreća. I vratili su se sretni kući. U toj Muhamedovoj Ladi.

Dvadesetak godina poslije, zaustavio sam taksi pored Alte. Otvorim vrata i započnem neku standardnu priču, a tip za volanom, koji me odmah podsjetio na marsejskog mangupa Daniela iz francuskog serijala Taxi, kaže mi – “Ti se mene ne sjećaš? Znaš li, bolan, kad smo gurali Muhamedovu Ladu na Balatonu?!” Dakako, sjetio sam se i te priče i mangupskog lica sada odraslog čovjeka koji taksira po Sarajevu. Obojica smo s osmijehom pričali tu zgodu i pozdravili se nakon vožnje, za koju nije htio uzeti ni marku.

Kažem, baš me podsjetio na Daniela iz filma Taxi. To je onaj jalijaš s marsejskih ulica koji se od taksiste pretvori u pilota sa svojim Peugeotom 406. U jednoj od tih ludih scena u filmu, putnik insistira da iz centra grada stigne na aerodrom za deset minuta, jer inače propušta let. Daniel pritisne dugme, Peugeot 406 se iz mirnog taksija pretvori u bolid Formule 1, a putnik – umjesto da zahvali – povrati. Volio sam Daniela jer on nosi dres Zinedina Zidanea, kralja Marseja, istog alžirskog porijekla kao i glavni glumac Samy Naceri. On zna sve marsejske fore, a to je zeznut grad, tamo nije lako biti mangup. Daniel jest. A Zidane je bio idol “malih” ljudi otjeranih na marginu, koji imaju pravo na velike snove.

Taxi, kojeg je producirao Luc Besson, ima pet nastavaka i postao je jedan od najunosnijih francuskih franšiza. U prva četiri dijela “glavnu ulogu” igra spomenuta 406-ica, da bi u posljednjem dijelu došao novi 407. Najbolje se sjećam onih prvih dijelova, posebno kada Daniel u svom Peugeotu nasamari nabudžene Mercedese s kojima banda iz Njemačke pljačka banke. Mečke, fabrički brze, moćne i opasne, dok Daniel vozi samo obični taksi. Ali – kad krene potjera, pokazuje se čarolija njegovih prerada i dorada, pa izvlači skrivene spojlere i aerodinamične dodatke i, naravno, vozi kroz ulice Marseja kao niko drugi i uzima Švabe iz Stuttgarta na foru.

Daniel je bivši dostavljač pica iz Marseja koji, zahvaljujući ljubavi prema brzini i vožnji, postaje taksista. Iako djeluje kao običan vozač, Daniel ima gotovo vozačke sposobnosti kao Lewis Hamilton ili barem rookie Isack Hadjar. Zbog njegovih vještina i dobroćudnosti ga često angažuje nespretni, ali dobrodušni policijski inspektor Émilien, kojem pomaže u hvatanju kriminalaca. Daniel je šarmantan, duhovit, ponekad brz na jeziku, ali uvijek odan jaran i spreman da rizikuje za pravdu – i da usput pokaže koliko njegov taksi može “letjeti” po ulicama Marseja. I da, njegov Peugeot 406 vozi sretne ljude.

Zahvaljujući Taxi serijalu, Peugeot 406 je postao mnogo više od običnog porodičnog automobila – postao je filmska legenda i kultni auto 90-ih i 2000-ih. Prije filma, 406 je bio solidan, ali ne pretjerano poseban model srednje klase. Međutim, kad su gledatelji vidjeli kako Daniel “rastura” Mercedese i policiju, automobil je odjednom postao simbol brzine i snalažljivosti. Peugeot je neočekivano dobio ogromnu reklamu. Prodaja 406-ke je skočila, a model je postao poželjan među mlađim vozačima, posebno u Francuskoj, Italiji, ali i zemljama bivše Jugoslavije. Ljudi su ga često kupovali i onda sami “tjunirali” da izgleda kao filmski taksi.

Moj taksista kojeg sam kao dječaka upoznao na Balatonu u Mađarskoj, barem mislim, ne juri po sarajevskim ulicama protiv mafije u Mercedesima, ali ima isti osmijeh i mangupski pogled kao Daniel. I njegova životna priča uistinu jest filmska, vrijedna one misli koju je izrekao veliki Dostojevski. Jer i on vozi sretne ljude.