Poznati automobili: Nitroglicerin za Moskvič Ilije Čovorovića
Glumci, režija, scenarij, pa specijalni efekti i sva ostala čudesa igraju veliku ulogu u historiji filma i televizije. Ali ponekad su automobili sjajno birani skoro kao i filmske zvijezde. Ovo je priča o Moskviču iz filma ''Balkanski špijun''.
Svako od nas ima u široj porodici, ili najmanje u komšiluku, nekoga kome je paranoja prirodno stanište, nekoga ko podigne obrvu na svaku novu informaciju i nekoga kome i najmanja banalna vijest postane opsesija, bilo da se radi o mahalskoj glasini ili globalnoj prijetnji. A naš, balkanski, protutip Jamesa Bonda je dakako Ilija Čvorović. Nije ga stvorio Ian Fleming, niti Ilija ima bijesnog Aston Martina sa raznim raketama i čudima koje mu je instalirao Q, nema neograničene kreditne kartice britanske vlade, nije on niti plejboj koji zavodi ljepotice sa naslovnica, niti je realno Duško Popov ili Stočanin Mustafa Golubić, nego je Iliju, koji vozi Moskviča i ima kredite u dinarima za kuću negdje na periferiji Beograda i ženu Danicu koja kupuje crvene sijalice jer nema normalnih, stvorio Dušan Kovačević. Film je sjajna slika Beograda i stanja u SFRJ osamdesetih iz vizure čovjeka koji je odležao dvije godine zatvora na Golom otoku samo zato što je više volio Staljina od Tita. A belaj nastane kada, suočeni sa inflacijom i kreditima, a na nagovor žene Danice, Čvorovići dobiju podstanara koji je došao iz inostranstva, a igra ga neprevaziđeni Bora Todorović. Tada Ilija dobije poziv iz ''službe'' koja se rutinski raspituje o podstanaru, ali to pokreće čitav šou, a komedija završava sa srčanim infarktom i to bez nitroglicerina kojeg nema u apotekama.
Kovačevićev je, pored ''Balkanskog špijuna'', napisao kultne komedije/drame: ''Maratonci trče počasni krug'', ''Ko to tamo peva'', ''Radovan III'', ''Profesionalac''... i radi se o velikom dramskom piscu, komediografu koji je na sjajan način ispričao neke životne priče, uz svu licemjernost, tvrdoglavost i pokondirenost svih mogućih vrsta kojima smo okruženi na ovom prostoru. Generacije pamte replike iz filmova koji su snimljeni po Kovačevićevim tekstovima, a glavni junak naše priče, Ilija Čvorović, za čiju je ulogu Danilo Bata Stojković trebao dobiti Oscara ili barem neku evropsku nagradu top kategorije, jedan je od najcitiranijih. Znate onu ''Oće centrala da pogriješi jednom ali ne sto puta. Slušajte druže, možda ste dobili pogrešan broj, al' ste dobili onog kog ste tražili...'', pa "To bi i moja Smiljka rekla", ''A mene ako se sete za Dan bezbednosti, sete se...'', "Soko zove orla... Orao pao, orao pao", ''Đura će ti oprostiti što te tukao!'', ili onu kada Ilija kćerci objašnjava svijet automobila: "Koja su to kola bolja od Moskviča". Totalitarizam je Iliju i njegovog brata Đuru gurnuo u matricu tog paranoidnog sistema, pa oni sami, želeći dokazati lojalnost državi, uzimaju stvar u svoje ruke i rade ono što ne bi smjeli, a sve sa naivnom mišlju da tako spasavaju državu od podstanara Jakovljevića, za koga misle da je strani špijun. Te ga prate, fotografišu, prisluškuju, na kraju premlaćuju i pokušavaju da ga zaustave da otputuje u Njujork, gde mu se sin razbolio.
Zaljubljen u Staljina i nekadašnji SSSR, Ilija, dakako, vozi crnog Moskviča, koji guta gorivo i zabija se u palančinkaru koju tek treba da otvori Bata Živojinović. Automobili iz Sovjetskog saveza su bili poznati po tome što troše puno goriva i pravilnim geometrijskim oblicima, pa se često u nekadašnjoj Jugoslaviji ugrađivao sistem da bi se koristio gas umjesto benzina. Sjećam se kada sam kao dječak pomagao ocu u autolakilerskoj radnji da bi svaki Moskvič ''mirisao'' na gas, pa ne znam kako su putnici uopšte s njim stizali na neke duže destinacije, jer je izazivao mučnine kod običnih putnika. A Moskvič je proizvodila jedna od najstarijih sovjetskih fabrika auta – ''Automobilski zavod imena lenjinskog komsomola" (AZLK). Osnovana 1930. godine kao podružnica GAZ-a, fabrika je ostala zapamćena po dva modela, spomenutom Moskviču i njegovoj modernijoj verziji Aleku. Prvi model Moskviča se pojavio neposredno nakon Drugog svjetskog rata, kao kopija Opel Kadeta. I nije bio baš popularan ni u samom SSSR-u, sve do pojave modela 412, kojeg u filmu ima i naš junak Ilija Čvorović. Zanimljivo da je imao i motor po uzoru na BMW, zapremine 1,5 litara, sa lančanim prenosom, ali trošio je gorivo kao Rus votku... Kao i sva druga sovjetska auta, pa je moj komšija Enes Razić, koji je vozio Volgu, na pitanje – koliko troši, odgovarao: ''12. Ali dvolitara!''
Moskvič nije Aston Martin, niti se Ilija Čvorović obučavao u vašingtonskom predgrađu Langley, a film o tragikomičnom liku koji završava sa srčanim udarom, pužući po asfaltu zarobljen u vlastitu paranoju, slika je vremena kojem je umjesto gubljenja pameti i topova koji će uskoro zavladati bivšom Jugoslavijom trebao nitroglicerin razuma. Onog kojeg nije bilo u apotekama kada je Iliju pokosio infarkt. I Moskviču Ilije Čvorovića trebao je nitroglicerin. Umjesto gasa, ili hektolitara benzina koje je gutao, pa da ga danas gledamo u električnoj verziji...
Povezane novosti
Fiat 850, ili šta je donijela mudrost?
Ovo je priča o odrastanju u Sarajevu, prvim plivačkim zaveslajima na Makarskoj rivijeri, uzorima koje odlaze i autu koje se pamti.
Vraćam se majci u Bosnu
Moguće posljedice novog vala stečaja u Evropi mogu biti prekidi narudžbi iz BiH, povratak bauštelaca u domovinu i smanjen priliv deviznih doznaka što ih naši ljudi tamo zaposleni šalju rodbini.
Rast i propast
Šta je važnije – ekonomski rast ili zaštita okoliša, pitanje je kojim su se bavili mnogi stručnjaci, a naš saradnik donosi priču o regionalnom pogledu na njega, kao i šta mi u BiH (ne) radimo...