Pogačar, šampion iza posljednje granice

Iz male zemlje koja je savršeno skockana dolazi čovjek koji je osvojio svijet. On je Tadej Pogačar. Iz Slovenije, zemlje koja je od raspada Jugoslavije i devedesetih napravila možda najuspješniju evropsku priču. Uz magične planine, jezera, uređene kuće, puteve i dvorišta, kao da je neko sve to složio u malu evropsku maketu. Slovenija je dovoljno mala da je možeš preći automobilom za nekoliko sati, ali opet dovoljno velika da stvori šampiona koji je po peti put osvojio Tour de France i koji je, čak i za svoje kritičare, danas jedan od najvećih biciklista u historiji. Ako već nije najveći, onda je rame uz rame s Eddyjem Merckxom, legendarnim "Kanibalom".

Za nas koji smo odrasli u nekadašnjoj Jugoslaviji, Slovenija je uvijek bila krajnja granica izvrsnosti, od Gorenja, Tomosa, Radenske, Iskre, Rašice, Elana ili Roga... I njene planine su bile one velike, najveće, bijele, uređene, alpske. A preko tih planina bio je neki drugi svijet... Kada ih pređete, kao u Zvjezdanim stazama, bilo je kao da prelazite neki naš final frontier. Posljednju granicu. Iza nje počinjao je neki drugi svijet. Uređeniji, bogatiji, zapadniji.

Biciklizam je sport u kojem su decenijama vladali Belgijanci, Francuzi, Italijani, Britanci, Holanđani i Skandinavci – dakle, zapadni svijet. Ali u posljednjoj deceniji pojavila su se dvojica Slovenaca, Primož Roglič i Tadej Pogačar. Oni ne samo da su prešli onu spomenutu granicu, nego su ovladali sportom, posebno Pogačar. On je po peti put osvojio Tour de France i ušao u društvo Anquetila, Merckxa, Hinaulta i Induraina. Petorica. Četiri velikana historije i jedan Slovenac. Šampion iza posljednje granice.

Pratim dugo biciklizam, naročito Tour de France, i Pogačar je, otkako se pojavio, nekako ostao dovoljno istočno. To je možda jedna od onih stvari koje se ne govore naglas, ali se osjećaju. U velikoj zapadnoj sportskoj priči uvijek postoji neko ko je malo više "njihov" i neko ko je, koliko god bio veliki, ipak došao "preko brda". Danac Jonas Vingegaard je šampion i najveći Pogačarev rival. Dvaput je osvojio Tour de France i potpuno zasluženo zauzima mjesto među najboljima svoje generacije. Ali Pogačar vozi drugačije. Napada kada drugi kalkulišu, rizikuje kada drugi čekaju, a utrku često pretvara u predstavu. Pogi, jednostavno, nije dosadan. Zato mi se čini da je razlika između njih veća od same statistike. Vingegaard je taktičar. Pogačar je umjetnik na biciklu.

Ako samo pogledamo ovogodišnju etapu na kultni vrh – Alpe d'Huez, slika šampiona bila je jasna kao planina u majskom suncu. Radi se o dugom, strmom usponu, a Alpe d'Huez nije samo geografija. To je historija biciklizma koju je ove godine Pogačar ispisao iznova.

Paul Cézanne je svoju planinu Sainte-Victoire slikao iznova i iznova. Ista planina, ali nikada ista slika. Na početku uspona na Alpe d'Huez, na 19. etapi ovogodišnjeg Tour de Francea, Tadej Pogačar je za vodećom skupinom u kojoj je bio Richard Carapaz zaostajao tri minute i 26 sekundi. Krenuo je sam u potjeru, sustizao jednog po jednog biciklistu i u samom finišu prestigao Lennyja Martineza i Richarda Carapaza. Na Alpe d'Huezu Pogačar je, poput Cézannea, napravio svoju sliku. Planinu je savladao za 35 minuta i 27 sekundi, čime je postavio najbolje vrijeme u historiji na ovom usponu koji je u itineraru Toura od 1952. godine. Time je za čak dvije minute i osam sekundi popravio dosadašnji rekord koji je od davne 1997. držao Italijan Marco Pantani. Alpe d'Huez bila je njegova Sainte-Victoire.

Ali možda je najljepša stvar u ovoj Pogačarevoj pobjedi na Touru došla na pretposljednjoj etapi. Tu se vidjelo da je on pobjednik s dušom. Vidjela se ta slavenska crta, s ove naše strane planine. Njegov tim UAE patio je zbog stomačnih virusa. Brandon McNulty je odustao, a malo je nedostajalo da to učini i Adam Yates. Patio se i najmlađi među njima, ponos Meksika – Isaac del Toro, koji se borio za treće mjesto u generalnom plasmanu i za bijelu majicu najboljeg mladog vozača na Touru. Meksikancu je prijetio domaći takmičar, također nadolazeća zvijezda, sjajni 19-godišnji Paul Seixas.

Mogao je Pogačar otići po još jednu pobjedu, po još jednu fotografiju, po još jedan trenutak koji će ostati samo njemu, ali je umjesto toga vukao Del Tora prema vrhu. Praktično ga je doveo do bijele majice i do podija na Champs-Élyséesu. U vremenu u kojem svako čuva svoju statistiku, svoju pobjedu i svoj trenutak, Pogačar je pokazao nešto staromodno, slavensko i viteško. Da najveći ponekad svoju veličinu potvrđuju tako što drugoga povuku sa sobom.

A onda je došlo finale u Parizu. Grad koji uvijek traži svoju završnu scenu. Ali Pogačar nije došao samo da bi odvozio ceremonijalnu etapu. Nije to njegov stil. Dok je utrka prolazila kroz Pariz, preko Montmartrea, kroz one ulice koje su toliko puta gledale umjetnike, boeme, pjesnike i ljude koji su vjerovali da se život može izmisliti ispočetka, Pogačar je ponovo uradio ono što najbolje zna. Vukao je. Vozio je kao da već nije bio odlučen novi prvak. Kao da se radi o prvoj, a ne posljednjoj etapi. Ušao je u bijeg s Mathieuom van der Poelom, još jednim autentičnim biciklistom kojeg vole oni koji vole ovaj sport.

Njih dvojica pobjegli su glavnoj grupi i sprinterima. U posljednjih pet stotina metara ušli su s nekoliko sekundi prednosti. Pogačar je praktično odvukao Van der Poela koji je bukvalno posljednjim zamahom po pedali uspio doći do pobjede na Champs-Élyséesu.

Pogačar je već imao ono najvažnije – žutu majicu i peti Tour de France. Ali u toj posljednjoj pariškoj slici bilo je nešto posebno. Montmartre. Bicikli. Pariz. Dva velika šampiona. Jedan Slovenac i jedan Holanđanin. Kao da je Pogačar na kraju svog Toura napravio još jednu sliku. Ne Cézanneovu. Ne Toulouse-Lautrecovu. Nego svoju. Toulouse-Lautrec je znao da se Montmartre ne može razumjeti bez pokreta. Bez rizika. Bez ljudi koji plešu na ivici. A Pogačar je, na biciklu, kroz Pariz, pokazao upravo to. Da je i pobjeda jedna vrsta umjetnosti.

I možda je zato najljepša slika ovogodišnjeg Toura upravo ova: Tadej Pogačar, Slovenac, čovjek iz male zemlje između Alpa i Balkana, na vrhu svijeta. Čovjek koji je prešao posljednju granicu.

"On je najbolji među smrtnicima", rekao je Eddy Merckx. A kada to kaže čovjek kojeg većina i danas smatra najvećim biciklistom svih vremena, onda to više nije kompliment, nego presuda historije.