Pazi kriza!

Zdravstveni radnici Tuzle sredinom septembra javno su na ulici iskazali svoj protest zbog niskih plata i zahtjev da se one povećaju. Pri tom je simptomatično da su energično zaprijetili generalnim štrajkom, a potom brže bolje odustali od njega. Dio javnosti to komentariše kao predizborni ustupak aktuelnoj vlasti kako bi do 2. oktobra bio mir u kući, što može a i ne mora biti tačno. Suština je u tome da ljudi u bijelim mantilima traže veće plate i da ih se ne tiče da li će njihovom zahtjevu udovoljiti sadašnja ili neka nova vlast.

Štrajkovi zaposlenih u državnim institucijama, dakle onih koje se finansiraju iz budžeta, po broju i masovnosti u proteklih skoro devet mjeseci bili su češći i masovniji od onih koje su organizovali zaposleni u realnom sektoru, poput rudara na primjer. U gotovo stopostotnom procentu glavni povod minulim obustavama i štrajkovima bile su plate. Niko na ulicu nije izašao da traži bolje uslove rada, zaštitnu opremu, moderniju tehnologiju, skraćenje radnog vremena i tome slično.

Uporedba zarada zaposlenih na budžetu i onih za strojem, na građevini, u transportu... ukazuje na značajne razlike iz kojih se rađa i socijalna nepravda. To pokazuje koliko smo radno-pravno podijeljeni, a ekonomski nestabilni. Velika nezaposlenost, posebno mladih ljudi, i teška ekonomska situacija u zemlji radnike u privredi naprosto prisiljava da rade i šute. To iz razloga jer svako drugačije ponašanje može biti sankcionisano odmazdom poslodavca koji će u takvim slučajevima otkaz nezadovoljnim uposlenicima potpisati prije nego što će sindikalni aktivista sazvati sastanak i reagovati na nepravdu spram radnika.

Niske zarade većine i visoke u manjine u uslovima stalnog, vrtoglavog, kadkad i nerazumnog povećanja cijena produbljuju siromaštvo u zemlji čija vlast se time neće da bavi. Čak i ako se u vezi s ovim pokreću neke inicijative ona djeluje tromo, aljkavo i – bezobrazno. Imalo bi joj se još štogod toga prigovoriti i ozbiljno je naružiti ali nema koristi. Ni to što je situacija u zemlji gora sada nego što je bila 2006. godine njima ništa ne znači. Neće oni živjeti od slave, već od onoga što su u proteklim godinama uzimali iz svakog od budžeta. Da se izrazite socijalne i ekonomske nejednakosti ne bi dalje širile, a siromaštvo produbljivalo, neophodne su mjere za očuvanje zaposlenosti, šira lepeza aktivnih mjera zapošljavanja, adekvatne naknade za nezaposlenost, unapređenje socijalnih davanja osobama u riziku od siromaštva, smanjenje poreza na najniže zarade i konačno uvođenje progresivnog oporezivanja. 

U oblasti zapošljavanja glavni izazovi su nesigurnost, rad na određeno vrijeme, povremeni i privremeni rad i niska ili nikakva radna pravna i zaštita, visoka neformalna zaposlenost (rad na crno, siromaštvo zaposlenih, posebno položaj osjetljivih grupa na tržištu rada). Za vlast koja hoće da radi, pune ruke posla.