Odlazak Pelea: Crna barka pleše na svjetlu

Dok mnogi sabiraju i oduzimaju šta se desilo u 2022. godini, stigla je tužna vijest iz Brazila – napustio nas je Pele. Moj Stari kaže da mogu svi igrati lopte, ali samo je jedan – Kralj te igre. Generacija kojoj je, uz Muhameda Alija, donio sport i radost u kuće, valjda drugačije i ne može rezonovati. Peleov Brazil je osvojio tri titule svjetskog prvaka – tamo gdje su ti brazilski besmrtnici teško da će iko stići iz ove generacije fudbalera, iz bilo koje zemlje. I Mogu se rodit i Jagger, i Lennon, i Bowie, i Freddie... ali Elvis će uvijek biti Kralj muzike. Može biti Ronaldo, i pravi i ovaj drugi, i Maradona, i Zidane, i Messi..., ali Pele će ostati Kralj fudbala, igre koju je masovno doveo u kuće i postao voljen kao neko najrođeniji. Neko ko će za moga Staroga uvijek biti dječak sa loptom, osmjehom i krunom na glavi...    

Oni koji kratko pamte, pomislit će da je najteži poraz Brazil pretrpio protiv Njemačke 2014. godine, kada su ih Nijemci uništili u polufinalu u Belo Horizontu. Bilo je šokantnih 1:7! Ali, ima i gore od toga, jer su Brazilci doživjeli fudbalsku tragediju od komšija, za koje su mislili da su lošiji od njih, a to uvijek najviše zaboli. Naime, u finalu 1950. godine, na mitskoj Marakani, stadionu na kojem je svoju prvu utakmicu na SP-u igrala Bosna i Hercegovina, Brazil je potpuno neočekivano izgubio od Urugvaja 1:2.

Peleu je bilo devet godina kad je njegova zemlja pretrpjela taj šokantani poraz u odlučujućoj utakmici Svjetskog prvenstva 1950. na mitskoj Maracani. Urugvajska pobjeda će postati kolektivna nacionalna trauma poznata pod nazivom Maracanazo. Vidjelo se na ulicama Buenos Airesa i drugih argentinskih gradova šta fudbal znači za Južnu Ameriku – toliko radosti ništa osim fudbala nije moglo donijeti. E samo obrnuto je bilo 1950. godine, a Brazilci tvrde da je to bila najgora tragedija ne samo u sportskoj nego u kompletnoj historiji zemlje. Opšta tuga, plač, samoubistva, pljačke, palež... Koliko je Brazil bio u očaju, najbolje govori kasnija izjava legendarnog kapiten Urugvaja Obdulia Varele koji je rekao da bi nakon svega ''radije poslao loptu u vlastiti gol'' da izgube utakmicu... Legenda kaže da je upravo ta velika tragedija oblikovala i mladog Pelea, koji je uplakanom ocu obećao da će za njega donijeti titulu svjetskog prvaka u Brazil. Taj ''malac'' je donio tri titule i otišao u legendu, a kvintet Didi-Vava-Zagalo-Garinča-Pele ostat će upamćen kao neprevaziđeni fudbalski Dream Team, ono što će godinama kasnije u košarci biti – Jordan-Magic-Bird-Barkley-Ewing.

Dok se igralo Svjetsko prvenstvo u Kataru, navijali smo da Pele živi. Da živi fudbal. Kao da je čekao da se zavjese spuste, pa da ode. I za kraj, ako je neko lijepo pjevao na portugalskom, jeziku i Peleovog Brazila, to je bila Amalia Rodrigues (njen fado i jest sevdah), a pa neka stihovi iz njene pjesme Barco Negro, otprate Kralja fudbala u legendu:

I tvoja crna barka je plesala na svjetlu / Vidjela sam tvoju ruku, kako mašeš među već labavim jedrima / Starice na plaži kažu da se nećeš vratiti / One su lude / One su lude...

Pele se uistinu ne vraća. Odlazi u vječnost.