Od Pajera do Ernst Happela: Falco, bečki buntovnik i teren za besmrtnost

Reprezentacija Bosne i Hercegovine igra ključnu utakmicu protiv Austrije u Beču, na kultnom stadionu koji se nekada zvao Prater, a danas – Ernst Happel. Bio sam na tom stadionu kada smo igrali u Ligi nacija prije nekoliko godina, sa oko 20 hiljada naših navijača, kojih će, vjerujem, isto toliko ponovo biti u glavnom gradu Austrije.

Kad god se spomene Austrija, svi se odmah sjete velikih kompozitora. Dobro, meni na um padnu i nekadašnji majstori lopte Prohaska i Toni Polster, skijaške legende poput Stenmarka i Hermanna Maiera, uredne ulice savršenog reda, dvorci, Stephansplatz, točak što se vrti na Prateru... Ali meni, gotovo instinktivno, kroz glavu prođe još jedno ime – Falco.

Dakako, "mladost, kojoj je oprošteno sve, oprašta sebi ništa, a starosti, koja sebi oprašta sve, ništa nije oprošteno", kako je to nekoć objasnio veliki Bernard Shaw, pa me ona vuče ka tom austrijskom buntovniku, čovjeku koji je na neki način bio suprotnost njegovom rodnom gradu. Falco miriše na moju mladost. Hitovi "Jeanny", "Rock Me Amadeus", "Vienna Calling" i "Der Kommissar" i danas, čim ih čujem, vraćaju se kao slike nekog drugačijeg svijeta, buntovnijeg i meni lično dražeg, ali to ima bez sumnje veze s ovim što je irski dramatičar napisao.

Johann Hölzel, alias Falco, bio je sve ono što Beč obično nije: provokativan, nepredvidiv, ekstravagantan i na neki način savršeno nesavršen lik koji strši u idealnom gradu i društvu. Upravo zato je bio toliko privlačan generacijama koje su u njegovim pjesmama tražile ironiju, ritam, odudaranje od stvarnosti i savršenstva – on je na neki način bio germanska disko-funk verzija Ramba Amadeusa.

Uz njega su se vezivale afere, droga, alkohol, incidenti, raskalašen noćni život, brakovi i romanse – i uglavnom su ga belaji pratili kroz život. I mnogi u Beču nisu blagonaklono gledali na to. Falco je to znao, osjećao i ironično pretvorio u vlastitu legendu. Njegova slavna rečenica, izgovorena gotovo proročanski, ostala je zauvijek zapisana: "U Beču morate umrijeti da bi bili slavni."

I kao da je time nesvjesno naslutio način na koji će ga Beč, tek nakon njegove smrti, uzdići na pijedestal koji mu je za života često uskraćivao. Krajem devedesetih, Falco se povukao iz Beča i Evrope i otišao u Dominikansku Republiku. Bio je umoran od medija, od očekivanja, od uspomena koje su ga istovremeno proslavljale i pritiskale. Tamo, na Karibima, dunjalučkom raju, pronalazi novi ritam života – opušteniji, ali i dalje haotičan, jer on jednostavno drugačije nije znao.

Njegov svakodnevni pratilac bio mu je Mitsubishi Pajero. Robustan, snažan terenac, automobil za ljude koji vole imati kontrolu makar nad volanom, ako već ne nad životom. Pajero je Falcu pristajao više nego bilo koja limuzina, a bio je i dovoljno snažan da izdrži puteve na kakvima je živio. Bio je to auto koji simbolizira bijeg od konzervativizma i svega što ga je kroz život pratilo. Vjerovatno mu je trebao taj Pajero da bude negdje između civilizacije i pustahije – baš kao što je Falco uvijek bio između zvijezde i buntovnika.

Dana 6. februara 1998., njegov život završava upravo u tom automobilu, u sudaru s autobusom. Tragično, naglo, gotovo simbolično. Pajero, automobil koji je bio njegov oklop, postao je mjesto na kojem je njegova legenda zapečaćena. I baš tu, u kombinaciji glamura, karipskog sunca i jednog robusnog terenca, završila priča o čovjeku koji je stalno živio u kontradiktornostima: između umjetnosti i skandala, između bečkog savršenstva i vlastitog haosa, između discipline i destrukcije.

Ali ono što je ostalo, ono što je ostalo svima nama koji smo odrastali uz njegove ludosti, jeste neobjašnjiv osjećaj da je Falco bio dio biografije jedne generacije. Njegovi hitovi su bili soundtrack jednog vremena koje se nikada neće vratiti, ali će uvijek živjeti kroz muziku. Falco, koji je bio brži, glasniji, hrabriji i neprilagođeniji nego što je Beč bio spreman prihvatiti. Rodni grad mu nikada nije bio potpuno naklonjen. Beč, koliko god umjetnički velik, zna biti konzervativan. A Falco je bio sve osim toga.

Na stadionu gdje će naša ikona Edin Džeko, kao i one nadolazeće zvijezde poput Bajraktarevića i Alajbegovića, pokušati izboriti Mundijal, austrijski star Falco nikada nije nastupao, barem nisam pronašao taj podatak na internetu. A na Ernst Happelu su održali svoje koncerte Rolling Stonesi, David Bowie, Michael Jackson, Pink Floyd, U2, Tina Turner, Elton John, Guns N' Roses, Bruce Springsteen, AC/DC, ali ne i Johann Hölzel.

Ipak, na istom tom stadionu reprezentativci Bosne i Hercegovine imaju priliku da odu u našu sportsku legendu. Iako mu koncerti nisu bili na najvećoj bečkoj pozornici, Falco je vječno ostao najveći bečki neprihvaćeni sin i jedna od legendi ovog grada, ne zbog savršenstva, već zbog svoje autentične, neponovljive biografije.