Ritual se, nedjeljom, obično znao. Stari bi ujutro sve pripremio, već subotom bi obišao legendarni podrum nazvan po rodonačelniku ''Crvene Hrvatske'' Franu Supilu u ulici Filipa Kljajića, koja se danas, iz nekog razloga zove Kemal – Begova. Uska, svega par metara široka, za protjerati kola u jednom pravcu, bez neke vanredne ljepote, ali ima svoje mjesto u srcu grada. Prava je to sarajevska ulica, veže Koševo i Alipašinu (nekad Kralja Tomislava i Đure Đakovića), sivih fasada u kojoj sunca bude svega nekoliko minuta, oko podneva. I u njoj podrum, gdje se komšiluk snabdijevao pićima koja se nisu mogla naći u drugim radnjama. Malo boljim vinom ''Kaštelet'' iz Splita, i novim pivskim hitom ''Laškim goldingom''. Iz Laškog, naravno, gdje, iz bog zna kakvih razloga – a možda i namjerno – nikada nisam uspio otići. Karma, što bi se reklo.
Dan za radio
''Danas je trka'' – rekao bi Stari i to je značilo da je televizor, Philips, a onda Grunding, isključivo njegovo vlasništvo, i da eventualnog pogađanja oko toga nema, taman da u popodnevnom terminu rezervisanom za fudbalske prenose igra Brazil protiv Jugoslavije. Što mene svakako i nije previše zanimalo: ako Velež igra u Mostaru, jutarnji je voz, svakako, oko 10, i put za jug je uvijek jedna od opcija, pogotovo sad kad si srednjoškolac i svugdje smiješ sam. A ako nije, nedjelja je svakako dan za radio, koju smo kako Loša reče u pjesmi, ''mrzili zbog ponedjeljka''. Tekli su lagani zemaljski dani, i Stari je opsesivno pratio trke Formule 1. Pratio je karijere poduzimača i konstruktora i vozača i najvjerovatnije je od njega stiže ta sklonost bizarnim detaljima, sva ta od njega naslijedio tu sklonost trivijalnom, naizgled nikom potrebnih znanja, koja se sklapaju u neku samo svoju, neku imaginarnu sliku svijeta kroz koju se čovjek probija samo sebi znanim putevima. Jer, samo bog, valjda, zna šta će električaru iz Sarajeva, čovjeku za raju i iz raje, podatak da je, recimo, otac Nelsona Piqueta, Estacio Goncalves, iz čuvene familije Souto Maior: na španjolskom se to piše Sotomayor, to znamo iz atletike, jer rekord Kubanca Javiera u skoku u vis, još stoji od 1993., i da je fizičar. Koji je služio kao ministar zdravstva u Vladi ljevičara Joao Gularta, kojeg je u domino-efekt tornadu vojnih udara u Južnoj Americi – redovno potpomognutim Sjedinjenim Američkim Državama – srušila vojna hunta.
''Onaj vaš, je isto ljekar, i bavio se fizikom, a njegov babo je bio pomoćnik Piquetovom babi, kad je bio ministar.''
''Onaj naš'' je, naravno, morao biti igrač s loptom. Naravno, radilo se o Doktoru Socratesu. Brasileiro Sampaio de Souza Vieira e Oliveira (što bi se reklo, više prezimena i nema da bi ga se moglo dodati) bio je najelegantniji i najmarkantniji igrač estetski možda i najbolje ekipe Brazila koja nikada nije postigla veliki rezultat na međunarodnoj sceni, ako ne računamo finale Copa America 1983., koje su od Urugvaja izgubili u dvije utakmice. Neću vas više daviti fudbalerom koji je imao aristokratsko držanje i filozofski nadimak, jer je o njegovoj smrti, a bilo je to u zimu 2011., još jedan pučki aristokrat i filozof, trenutno nastanjen u Pisku kod Omiša, Boris Dežulović napisao je nekrolog kakav Doutor, skoro sigurno, nije dobio ni kući, na portugalskom.
Elem, ta opsesija Starog da o svemu zna sve (banalne) detalje, uhvatila je i njegovog sina. Kao i opsesivno čitanje novina: u kuću su ulazile razne tiskovine – Oslobođenje, humoristički Jež, Svijet, Ven, malo poslije sedmičnici NIN i Danas, SN Revija… Moj drug Kemo je bio pretplaćen na Tempo, čika – Ljubiša, naš komšija, operski pjevač u penziji na Politiku, i tu i tamo bi doletio Vjesnik. Uz, naravno, obavezne Sportske novosti. Kad sve sračunaš – naš kućno uvid u zbivanja u zemlji i svijetu, što se nekada govorilo, bio je sasvim pristojan, za jednu građansku porodicu srednje klase, u jednoj socijalističkoj zemlji. U kako ga zovu, mračnom dobu jednoumlja.
Sokratovskih 0:0
Stari je, negdje sve do, 1990. na VHS snimao sve trke Formule 1, ali ih nije prečesto gledao: kad danas, u podrumu, pogledam sve te kasete, razmišljam o tome kako je to, možda, bila neka njegova biblioteka, duhovna zaostavština jednog svijeta koji je zauvijek prestao postojati, i to nekako paralelno, s vremenom kad su novine prestale biti važna stvar. Jer, od svih profesija koje su se srozale, neke i netragom nestale, novinska je, nekako, izgubila najviše. U onom smislu u kojoj su se izgubile i ti, naizgled, nevažni detalji o brazilskoj aristokraciji lijeve provenijencije, i svih tih nedjelja u kojima danas tražimo lica kojih više nema. Da bi ublažili samoću i studen svijeta koji više ne mari za nas. U nedjelju, kojom se i danas voze trke, i koja je dan kada odlaze najveći. Kao Ayrton Senna, koji je, poput Socratesa, otišao u nedjelju. To su, ujedno, bila dva najveća ispraćaja u modernom Brazilu, i to Stari, kojem je također pozlilo u nedjelju, nije dočekao.
Baš kao što je rekao Doktor: ''Volio bih otići u nedjelju, nakon što Corinthians osvoji trofej.''
Tako je i bilo. Sokratovskih 0:0 s Palmeirasom bilo je dovoljno da garantuje prvu titulu u šest godina.
Povezane novosti
Motorne saonice Knez: Grunfov san
U duhu legendarnog stripa Alan Ford, kroz priču o Marku Knezu i njegovim motornim saonicama, Ahmed Burić oživljava duh zanesenjaka. Između muzeja, snijega i snova, piše o ljudima koji su vjerovali da svijet mogu promijeniti – makar i propelerom na suhom.
Hrana bez mana
Zdrava hrana je uvjet za zdrav život baš kao i čist zrak, nezagađena voda i tlo. O tome pojedinačno ili organizirano svako mora da vodi računa. Nažalost u praksi je to drugačije.
Žuti Porsche za Roberta Redforda
Ako bi neko auto trebalo simbolizirati Redforda, to mora biti Porsche. Jer je to bio pravi laf koji je znao put kojim je trebalo ići. Brz, precizan i neuhvatljiv. Plemenito divlji bio je Žuti. Pobjegao je u planine Utaha i pronašao novi svijet.
