Nedjelja, i svi ste tu

Ritual se, nedjeljom, obično znao. Stari bi ujutro sve pripremio, već subotom bi obišao legendarni podrum nazvan po rodonačelniku ''Crvene Hrvatske'' Franu Supilu u ulici Filipa Kljajića, koja se danas, iz nekog razloga zove Kemal – Begova. Uska, svega par metara široka, za protjerati kola u jednom pravcu, bez neke vanredne ljepote, ali ima svoje mjesto u srcu grada. Prava je to sarajevska ulica, veže Koševo i Alipašinu (nekad Kralja Tomislava i Đure Đakovića), sivih fasada u kojoj sunca bude svega nekoliko minuta, oko podneva. I u njoj podrum, gdje se komšiluk snabdijevao pićima koja se nisu mogla naći u drugim radnjama. Malo boljim vinom ''Kaštelet'' iz Splita, i novim pivskim hitom ''Laškim goldingom''. Iz Laškog, naravno, gdje, iz bog zna kakvih razloga – a možda i namjerno – nikada nisam uspio otići. Karma, što bi se reklo.

Dan za radio    

''Danas je trka'' – rekao bi Stari i to je značilo da je televizor, Philips, a onda Grunding, isključivo njegovo vlasništvo, i da eventualnog pogađanja oko toga nema, taman da u popodnevnom terminu rezervisanom za fudbalske prenose igra Brazil protiv Jugoslavije. Što mene svakako i nije previše zanimalo: ako Velež igra u Mostaru, jutarnji je voz, svakako, oko 10, i put za jug je uvijek jedna od opcija, pogotovo sad kad si srednjoškolac i svugdje smiješ sam. A ako nije, nedjelja je svakako dan za radio, koju smo kako Loša reče u pjesmi, ''mrzili zbog ponedjeljka''. Tekli su lagani zemaljski dani, i Stari je opsesivno pratio trke Formule 1. Pratio je karijere poduzimača i konstruktora i vozača i najvjerovatnije je od njega stiže ta sklonost bizarnim detaljima, sva ta od njega naslijedio tu sklonost trivijalnom, naizgled nikom potrebnih znanja, koja se sklapaju u neku samo svoju, neku imaginarnu sliku svijeta kroz koju se čovjek probija samo sebi znanim putevima. Jer, samo bog, valjda, zna šta će električaru iz Sarajeva, čovjeku za raju i iz raje, podatak da je, recimo, otac Nelsona Piqueta, Estacio Goncalves, iz čuvene familije Souto Maior: na španjolskom se to piše Sotomayor, to znamo iz atletike, jer rekord Kubanca Javiera u skoku u vis, još stoji od 1993., i da je fizičar. Koji je služio kao ministar zdravstva u Vladi ljevičara Joao Gularta, kojeg je u domino-efekt tornadu vojnih udara u Južnoj Americi – redovno potpomognutim Sjedinjenim Američkim Državama – srušila vojna hunta.

''Onaj vaš, je isto ljekar, i bavio se fizikom, a njegov babo je bio pomoćnik Piquetovom babi, kad je bio ministar.''

''Onaj naš'' je, naravno, morao biti igrač s loptom. Naravno, radilo se o Doktoru Socratesu. Brasileiro Sampaio de Souza Vieira e Oliveira (što bi se reklo, više prezimena i nema da bi ga se moglo dodati) bio je najelegantniji i najmarkantniji igrač estetski možda i najbolje ekipe Brazila koja nikada nije postigla veliki rezultat na međunarodnoj sceni, ako ne računamo finale Copa America 1983., koje su od Urugvaja izgubili u dvije utakmice. Neću vas više daviti fudbalerom koji je imao aristokratsko držanje i filozofski nadimak, jer je o njegovoj smrti, a bilo je to u zimu 2011., još jedan pučki aristokrat i filozof, trenutno nastanjen u Pisku kod Omiša, Boris Dežulović napisao je nekrolog kakav Doutor, skoro sigurno, nije dobio ni kući, na portugalskom.   

Elem, ta opsesija Starog da o svemu zna sve (banalne) detalje, uhvatila je i njegovog sina. Kao i opsesivno čitanje novina: u kuću su ulazile razne tiskovine – Oslobođenje, humoristički Jež, Svijet, Ven, malo poslije sedmičnici NIN i Danas, SN Revija… Moj drug Kemo je bio pretplaćen na Tempo, čika – Ljubiša, naš komšija, operski pjevač u penziji na Politiku, i tu i tamo bi doletio  Vjesnik. Uz, naravno, obavezne Sportske novosti. Kad sve sračunaš – naš kućno uvid u zbivanja u zemlji i svijetu, što se nekada govorilo, bio je sasvim pristojan, za jednu građansku porodicu srednje klase, u jednoj socijalističkoj zemlji. U kako ga zovu, mračnom dobu jednoumlja.

Sokratovskih 0:0

Stari je, negdje sve do, 1990. na VHS snimao sve trke Formule 1, ali ih nije prečesto gledao: kad danas, u podrumu, pogledam sve te kasete, razmišljam o tome kako je to, možda, bila neka njegova biblioteka, duhovna zaostavština jednog svijeta koji je zauvijek prestao postojati, i to nekako paralelno, s vremenom kad su novine prestale biti važna stvar. Jer, od svih profesija koje su se srozale, neke i netragom nestale, novinska je, nekako, izgubila najviše. U onom smislu u kojoj su se izgubile i ti, naizgled, nevažni detalji o brazilskoj aristokraciji lijeve provenijencije, i svih tih nedjelja u kojima danas tražimo lica kojih više nema. Da bi ublažili samoću i studen svijeta koji više ne mari za nas. U nedjelju, kojom se i danas voze trke, i koja je dan kada odlaze najveći. Kao Ayrton Senna, koji je, poput Socratesa, otišao u nedjelju. To su, ujedno, bila dva najveća ispraćaja u modernom Brazilu, i to Stari, kojem je također pozlilo u nedjelju, nije dočekao.

Baš kao što je rekao Doktor: ''Volio bih otići u nedjelju, nakon što Corinthians osvoji trofej.''

Tako je i bilo. Sokratovskih 0:0 s Palmeirasom bilo je dovoljno da garantuje prvu titulu u šest godina.